— Pogledajmo istini u oči. — I gost je okrenuo svoje lice u smjeru noćnog svjetla koje je jurilo kroz oblak. — I vi i ja luđaci smo, što da niječemo! Vidite li, on vas je uz nemirio i vi ste šenuli zato što je kod vas očito za to po stojalo pogodno tlo. Ali to što vi pričate, sigurno je bilo u stvarnosti. Ali to je tako neobično da vam čak ni Stravin— ski, genijalni psihijatar, nije, dakako, povjerovao. Je li vas on pregledao? (Ivan je kimnuo.) Vaš je sugovornik bio kod Poncija Pilata i na doručku kod Kanta, a sada je po sjetio Moskvu. — Ali on će tu vrag zna što sve počiniti! Ipak, njega ne kako treba uhvatiti? — ne sasvim uvjereno, ali je ipak di gao glavu u novom Ivanu stari još ne do kraja dotučeni Ivan.
— Vi ste već pokušali i dosta vam je — ironično se oda zvao gost. — Drugima također ne savjetujem da kušaju. A da će on svašta počiniti, u to nemojte sumnjati! Ah, ah!
Kako me samo ljuti što ste njega susreli vi a ne ja! Iako je sve izgorjelo i rubovi su posuti pepelom, ipak, kunem se, dao bih za taj susret svežanj ključeva Praskovje Fjodo— rovne jer drugo ništa ne mogu ni dati. Ja sam siromah!
— A zašto vam je potreban?
Gost je dugo tugovao i trzao se ali je konačno odgovorio: — Vidite li, kakva čudna sudbina, ja ovdje sjedim zbog čega i vi, upravo zbog Poncija Pilata. — Tada se gost plaš ljivo osvrnuo i rekao: — Stvar je u tome da sam prije go dinu dana napisao roman o Pilatu.
— Vi ste pisac? — sa zanimanjem je upitao pjesnik.
Lice gosta se smrklo, zaprijetio je Ivanu šakom, zatim rekao: — Ja sam majstor — postao je grub i izvadio iz džepa ogrtača potpuno zamašćenu crnu kapicu sa žutom svilom izvezenim slovom «M». Stavio je kapicu na glavu i poka zao se Ivanu i u profilu i u lice da bi dokazao da je maj stor. — Kapicu mi je ona svojim rukama sašila — tajanstve no je dodao.
— A koje je vaše prezime?
— Ja više nemam prezimena — s mračnim prezirom odgovorio je čudni gost. — Ja sam ga se odrekao, kao i uopće svega u životu. Zaboravimo ga.
— Onda bar o romanu pričajte — obzirno je zamolio Ivan.
— Molim. Moj život, valja reći, nije bio sasvim običan — počeo je gost.
… Historičar po zanimanju, on je još prije dvije godine radio u jednom od moskovskih muzeja a osim toga se bavio prevođenjem — S kojeg jezika? — znatiželjno ga je upitao Ivan. — Ja znam pet jezika osim materinskog — odgovorio je gost — engleski, francuski, njemački, latinski i grčki. No, malo još čitam i talijanski.
— Vidi ti! — zavidno je šapnuo Ivan.
Historičar je živio povučeno, nije imao rođaka i jedva da je imao znanaca u Moskvi. I, molim vas, jednom je dobio stotinu tisuća rubalja.
— Zamislite moje iznenađenje — šaptao je gost u crnoj kapici — kad sam gurnuo ruku u košaru s prljavim rub ljem i gledam: na obveznici je isti broj kao u novinama!
Obveznicu sam — objasnio je — dobio u muzeju.
… Kad je dobio stotinu tisuća, zagonetni Ivanov gost postupio je tako: kupio je knjiga, napustio svoju sobu u Mjasnickoj ulici…
— Uu, prokleta rupa! — viknuo je gost.
… I unajmio je kod nekog graditelja u uličici kraj Ar— bata…
— Znate li što su to graditelji? — upitao je gost Ivana i odmah objasnio: — To je malobrojna skupina lupeža koja je nekim slu čajem opstala u Moskvi…
Unajmio je kod graditelja dvije sobe u podrumu kućice u vrtu. Službu u muzeju je napustio i počeo pisati roman o Ponciju Pilatu.
— Ah, to je bilo zlatno doba! — blistavih očiju šaptao je pripovjedač. — Potpuno zasebni mali stan i još predsoblje i u njemu slivnik za vodu — tko zna zašto je to posebno po nosno naglasio, — maleni prozori iznad pločnika koji je vo dio do vrtnih vrata. Nasuprot, četiri koraka dalje, kraj ograde jorgovan, lipa i javor. Ah, ah, ah! Zimi bih vrlo ri jetko vidio u prozoru nečije crne noge i čuo škripanje sni jega pod njima. A u mojoj pećici vječno je plamsala vatra!
Ali je iznenada došlo proljeće i kroz mutna stakla ugledao sam prvi put najprije golo a zatim u zelenilo odjeveno gr mlje jorgovana. I tada, prošlog proljeća, desilo se nešto mnogo čarobnije nego dobitak od stotinu tisuća rubalja.
A to je, priznajte, velika svota!
— To je istina — priznao je Ivan pažljivo slušajući.
— Otvorio sam prozore i sjedio u drugoj, sasvim maloj sobi. — Gost je odmjerio rukama: — Tamo je bio divan, a nasuprot drugi divan, a između njih stolić i na njemu divna noćna svjetiljka, a bliže k prozoru knjige, tamo mali pisaći stol, a u prvoj sobi — velika soba, četrnaest metara! — knjige, knjige i peć. Ah, kako sam imao uređeni stan!
Neobično je mirisao jorgovan! Moja je glava postala lagana od iznurenosti a Pilat se bližio kraju…
— Bijeli plašt, crvena podstava! Shvaćam! — kliknuo je Ivan.
— Upravo tako! Pilat se bližio kraju, kraju, i ja sam već znao da će posljednje riječi romana biti: «… Peti proku— rator Judeje, konjanik Poncije Pilat». No, dakako, izlazio sam na šetnju. Stotinu tisuća velika je svota, pa sam imao lijepo odijelo. Ili sam odlazio ručati u neki jeftini restoran.
Na Arbatu je bio krasni restoran, ne znam da li još uvijek postoji.
