Tada su se oči gosta široko rastvorile i on je nastavio šaptati gledajući mjesec: — Ona je nosila u rukama odvratno, nemirno žuto cvi jeće. Vrag zna kako se zove, ali se ono prvo pojavljuje u Moskvi. To se cvijeće vrlo jasno isticalo na njezinom cr nom proljetnom kaputu. Ona je nosila žuto cvijeće! Zlo cvijeće. Skrenula je s Tverske ulice u neku manju i tu se okrenula. Vi poznajete Tversku ulicu? Tverskom je hodalo tisuću ljudi, ali ja vas uvjeravam da je vidjela samo mene i pogledala me ne samo nekako nemirno, već i bolećivo.
A mene nije zadivila toliko njezina ljepota koliko neobi čna, nikada dotad viđena osamljenost u očima!
Pokoravajući se tom žutom znaku, također sam skrenuo u uličicu i krenuo za njom. Išli smo krivudavom, dosadnom uličicom šutke, ja na jednoj strani, ona na drugoj. I, zamislite, na ulici nije bilo ni žive duše. Mučio sam se jer mi se učinilo da svakako moram s njom razgovarati i plašio sam se da neću progovoriti ni riječi, a ona će otići i ja je više nikada neću vidjeti.
I, zamislite, iznenada progovorila je ona: — Sviđa li vam se moje cvijeće?
Jasno se sjećam kako je zazvučao njezin glas, prilično dubok ali isprekidan, i, kako god to bilo glupo, pričinilo mi se da je od njega nastala jeka u uličici i odbila se odžutog prljavog zida. Brzo sam prešao na njezinu stranu i pristupajući joj odgovorio: — Ne.
Pogledala me začuđeno i ja sam iznenada i potpuno neočekivano shvatio da sam čitav život ljubio upravo tu ženu! Kakva stvar, ha? Vi ćete dakako reći da sam lud?
— Ništa ja ne kažem — uskliknuo je Ivan i dodao: — molim vas, dalje!
Gost je nastavio: — Da, pogledala me je začuđeno, a zatim upitala: — Zar uopće ne volite cvijeće?
U njezinu je glasu bilo, kako mi se činilo, neprijateljstvo. Išao sam uz nju nastojeći da idemo istim korakom i na vlastito čuđenje uopće se nisam osjećao zbunjen.
— Ne, ja volim cvijeće ali ne takvo — rekao sam.
— A kakvo?
— Ruže volim.
Odmah sam požalio što sam to rekao jer se ona nasmiješila s osjećajem krivnje i bacila cvijeće u odvod.
Pomalo zbunjen, ja sam ga ipak podigao i pružio joj, ali je ona, podsmjehnuvši se, odgurnula cvijeće i ja sam ga ponio u rukama.
Tako smo išli neko vrijeme sve dok ona nije uzela iz mojih ruku cvijeće i bacila ga na pločnik, zatim je stavila svoju ruku u crnoj rukavici s prorezom u moju, pa smo išli jedno uz drugo.
— Dalje — rekao je Ivan — i, molim, ne propuštajte ni šta!
— Dalje? — pitao je gost. — Dalje biste sami mogli po goditi. — On je iznenada obrisao neočekivanu suzu des nom rukom i nastavio: — Ljubav je iskočila pred nas kao što iz zemlje iskače ubojica u uličici i zadesila nas oboje!
Tako znade zadesiti munja, tako znade zadesiti finski nož!
Ona je uostalom tvrdila kasnije da to nije bilo tako, da smo voljeli jedno drugo već odavna iako se nismo nikada vidjeli, ali da je ona živjela s drugim čovjekom, a ja tamo, tada… s onom, kako se zvala…
— S kime? — upitao je Bezdomni. — S onom, no… s onom, no… — odgovorio je gost i zapucketao prstima.
— Bili ste oženjeni?
— Pa da, eto, ne mogu se sjetiti… s tom… Varenj— kom, Manečkom… ne, Varenjkom… u prugastoj halji ni, muzej… Uostalom, ne sjećam se.
Dakle, ona je govorila da je s tim cvijećem u rukama izišla onoga dana da bih je napokon našao, i da bi se ona, da se to nije desilo, otrovala zato što je njezin život bio prazan.
Da, ljubav nas je odmah zadesila. Spoznao sam to još istog dana, kroz jedan sat, kad smo se, ne primjećujući grad, našli kod Kremaljskog zida, na obali.
Razgovarali smo kao da smo se jučer rastali, kao da smo se poznavali mnogo godina. Dogovorili smo se da ćemo se drugog dana sastati tamo, na rijeci Moskvi, i sastali smo se. Sjalo nam je svibanjsko sunce. I uskoro je ona postala moja tajna žena.
Dolazila je k meni svakodnevno, a ja sam je čekao već od jutra. To se čekanje očitovalo u tome što sam na stolu premještao predmete. Poslije desetak minuta sjedao sam k prozoru i stao prisluškivati neće li škripnuti stara vrtna vrata. I kako čudno: do mog susreta s njom malo je tko dolazio u naše dvorište, jednostavnije rečeno nije dolazio nitko, a sada mi se činilo da je u njega nagrnuo čitav grad.
Zalupnu vratašca, zalupne srce, a iza stakla u visini mog lica, zamislite, nečije prljave čizme. Brusač noževa. Pa kome je u našoj kući potreban brusilac? Što bi trebalo brusiti? Kakve to noževe?
Ona bi ulazila kroz vrtna vrata jedanput, ali prije toga časa ja sam lupanje srca osjetio ne manje nego deset puta, ne lažem. A zatim kad bi se približavalo njezino vrijeme i kazaljka pokazivala podne, srce nije prestajalo lupati sve dok se nisu bez kuckanja, gotovo sasvim bešumno, pojavile pred prozorom cipele od antilopa s crnim vrpcama i pritegnute metalnim kopčama.
Ponekad je bila nestašna i zaustavljala se kod drugog prozora i kucala vrškom cipele o staklo. Ja bih se odmah pojavio na tom prozoru, ali bi nestajala cipela, nestajalacrna svila koja je zaklanjala svjetlo — i ja bih odlazio da joj otvorim.
