Nitko nije znao za našu vezu, uvjeravam vas, iako se nikada tako ne dešava. Nije znao njezin muž, nisu znali znanci. U staroj vili gdje je bio moj podrum znali su dakako, vidjeli su da dolazi neka žena, ali njezino ime nisu znali.
— A tko je ona? — upitao je Ivan kojega je vrlo zanimala ta ljubavna pripovijest.
Gost je učinio pokret koji je značio da nikada i nikome to neće reći, i nastavio svoju pripovijest.
Ivan je doznao da su se majstor i neznanka tako snažno zavoljeli da su postali nerazdvojni. Ivan je već sasvim jasno zamišljao dvije sobe u podrumu vile u kojima je uvijek bio sumrak zbog jorgovana i ograde. Staro pokućstvo od mahagonija, pisaći stol, na njemu sat koji je otkucavao svakih pola sata, i knjige, od obojena poda do začađena stropa, i peć.
Ivan je doznao da su njegov gost i gostova tajna žena već prvih dana svoje veze zaključili da ih je na uglu Tver— ske i uličice spojila sama sudbina i da su stvoreni jedno za drugo, zauvijek.
Ivan je doznao iz pripovijesti svoga gosta kako su zaljubljeni provodili dan. Ona je dolazila i prvo oblačila pregaču, i u uskom predsoblju, gdje se nalazio onaj slivnik kojim se tko zna zašto tako ponosio bijedni bolesnik, upalila petrolejku na drvenom stolu i pripravljala doručak, i servirala ga u prvoj sobi na ovalnom stolu. Kad su nadošle svibanjske oluje, i kad se mimo zaslijepljene prozore šumno slijevala voda u vežu prijeteći da uništi posljednji zaklon, ljubavni par je ložio peć i pekao u njoj krumpir. Od krumpira je dopirala para, crna krumpirova kora prljala je prste. U podrumu bi se čuo smijeh, u vrtu je drveće poslije kiše stresalo sa sebe slomljene grančice, bijele grozdove. Kad su prestale oluje i došlo sparno ljeto, u vazi su se pojavile dugo očekivane ruže koje su oboje voljeli.
Čovjek koji se nazivao majstorom radio je, a ona je, uronivši u kosu fine prste s oštro odrezanim noktima, stalno iznova čitala napisano, a pročitavši šivala mu eto ovu kapicu. Ponekad je čučala kraj najnižih polica ili stajalakraj onih viših i krpom otirala stotine prašnjavih hrptova.
Ona je predviđala slavu i tjerala ga da radi, i tada ga je počela zvati majstorom. Nestrpljivo je očekivala obećane posljednje riječi o petom prokuratoru Judeje, otegnuto i glasno ponavljala pojedine rečenice koje su joj se posebno svidjele i govorila je da je u tom romanu — njezin život.
Bio je gotov u kolovozu mjesecu, majstor ga je predao nekoj nepoznatoj tipkačici koja ga je prepisala u pet primjeraka. I, konačno, nastao je čas kada je trebalo napustiti tajno sklonište i izići u život.
— I ja sam izišao u život držeći u rukama roman i tada je moj život završio — prošaptao je majstor i spustio glavu, i dugo je klimala žalosna, crna kapica sa žutim slovom «M». Nastavio je dalje svoju priču, ali je ona postala une koliko nepovezana. Moglo se shvatiti samo jedno — da se tada s Ivanovim gostom desila neka katastrofa.
— Prvi put sam dospio u svijet književnosti, ali i sada, kad je već sve svršeno i moja je propast tu, sjećam ga se s užasom! — svečano je prošaptaomajstor i podigao ruku.
— Da, on me je silno zaprepastio, ah, kako zaprepastio!
— Tko? — jedva čujno šapnuo je Ivan bojeći se da ne prekine uzbuđena pripovjedača.
— Pa urednik, kažem urednik! Da, on je pročitao. Gle dao me je kao da je moj obraz natekao od zuba, nekako je pogledavao u kut i čak se zbunjeno smješkao. On je bez potrebe gužvao rukopis i kašljucao. Pitanja koja mi je po stavljao učinila su mi se luda. Ne govoreći ništa o biti ro mana, on me je pitao tko sam i odakle sam došao, pišem li već dugo i zašto se o meni nije ništa ranije čulo, i čak je postavio ovo, s mojeg stajališta, idiotsko pitanje: tko mi je savjetovao da napišem roman na tako čudnu temu?
Konačno mi je dojadio i ja sam ga izravno pitao hoće li objaviti moj roman ili ne.
Tada se uzvrpoljio, počeo nešto mljeti i izjavio da on sam to pitanje ne može riješiti, da se s mojim djelom moraju upoznati drugi članovi redakcijskog kolegija, naime kritičari Latunski i Ariman, i književnik Mstislav Lavrovič. Zamolio me je da dođem za dva tjedna.Došao sam za dva tjedna, a primila me nekakva djevojka s očima koje su se nakrivile prema nosu od stalnog laganja.
— To je Lapšonikova, tajnica uredništva — podsmjeh— nuvši se, rekao je Ivan dobro poznavajući svijet što ga je tako gnjevno opisivao njegov gost.
— Možda — odrezao je taj — tako, od nje sam dobio svoj roman koji je bio već pošteno zamašten i raskupusan.
Nastojeći da ne sretne moje oči, Lapšonikova me je izvje— stila da je uredništvo opskrbljeno materijalom za dvije go dine unaprijed, i da zbog toga pitanje o tiskanju moga ro mana, kako se izrazila, «otpada».
— Čega se sjećam poslije toga? — mrmljao je majstor, trljajući sljepoočice. — Da, razasutih crvenih latica na na slovnoj strani i još očiju moje prijateljice. Da, tih očiju se sjećam.
Pripovijest Ivanova gosta postajala je sve zamršenija, sve je više bila ispunjena nekakvim nedorečenostima.
