Govorio je nešto o kosoj kiši i očajanju u podrumskom skloništu, o tome kako je odlazio još nekamo. Šaptom je povikao da on nju, koja ga je nagovarala na borbu, nimalo ne okrivljuje, o ne, ne okrivljuje!
— Sjećam se, sjećam se tog prokletog odlomka u no vinama — mrmljao je gost, rukama crtajući u zraku novine, a Ivan se dosjetio uz pomoć daljnjih zamršenih rečenica da je neki drugi urednik objavio veliki odlomak romana čovjeka koji se nazivao majstorom.
Po njegovim riječima, nije prošlo ni dva dana kad li se u drugim novinama pojavio članak kritičara Arimana pod naslovom «Neprijatelj pod okriljem urednika», u kojem je kritičar utvrdio da je Ivanov gost, zlorabeći nebudnost i nespretnost urednika, pokušao proturiti u tisak apologiju Isusa Krista.
— A, sjećam se, sjećam se! — povikao je Ivan. — Ali sam zaboravio vaše prezime!
— Ostavimo, ponavljam, moje prezime, njega više nema — odgovorio je gost. — Nije riječ o njemu. Nakon jed nog dana u drugim novinama iznad potpisa Mstislava Lav— roviča našao se drugi članak u kojemu je njegov autorpredlagao da se udari, i to snažno udari po pilatovštini i po ikonopiscu koji je smislio da je proturi (opet ta prokleta riječ!) u tisak.
Zgrčivši se od riječi «pilatovština», otvorio sam treće novine. Ovdje su bila dva članka: jedan Latunskog i drugi potpisan slovima «N. E.» Uvjeravam vas da se Arimanova i Lavrovičeva djela mogu smatrati šalom u usporedbi s onim što je napisao Latunski. Dosta je da vam kažem da se članak Latunskog zvao «Borbeni starovjerac». Toliko sam se udubio u čitanje članka o sebi da nisam primijetio kad je ona (vrata sam zaboravio zatvoriti) stala uza me s mokrim kišobranom u rukama i s mokrim novinama.
Njezine su oči plamtjele, ruke drhtale i bile hladne.
Najprije me je počela ljubiti, zatim je promuklim glasom i lupajući rukom po stolu rekla da će otrovati Latunskog.
Ivan se nekako zbunjeno nakašljao, ali nije ništa rekao.
— Nastali su tužni dani. Roman je bio napisan, više se nije imalo što raditi, i život nas oboje sastojao se u tome da sjedimo na sagu, na podu uz peć i gledamo vatru.
Uostalom, sad smo se više rastajali nego prije. Počela je odlaziti sama na šetnje. A meni se desila neobična stvar kakva se rijetko zbivala u mom životu… Neočekivano sam našao prijatelja. Da, da, zamislite, općenito sam nesklon zbližavanju s ljudima, posjedujem vrašku osobinu: teško prilazim ljudima, nepovjerljiv sam, podozriv. I, zamislite, upravo zato mi obično u dušu uroni netko neočekivani, vanjskim izgledom nalik vrag zna na što, i takav mi se svidi više od drugih.
I tako su se, u to prokleto doba, otvorila vratašca našeg vrta, dan je, sjećam se, bio ugodan, jesenji. Ona nije bila kod kuće. Kroz vratašca je prošao čovjek, ušao u kuću radi nekog posla s mojim graditeljem, zatim je došao u vrt i nekako je vrlo brzo uspostavio poznanstvo sa mnom. Predstavio mi se kao novinar. Svidio mi se, zamislite, do te mjere da ga se i sad sjećam i ponekad čeznem za njim. Sve je češće stao dolaziti k meni. Doznao sam da je samac, da živi u blizini, u stanu sličnom mojem, ali da mu je tamo tijesno, i druge stvari. Ali me nije pozvao ksebi. Mojoj se ženi nije osobito dopao. Ali ja sam se zauzeo za njega. Rekla je: — Radi kako hoćeš, ali kažem ti da me taj čovjek odbija.
Nasmijao sam se. Da, zapravo, čime me je osvojio?
Riječ je o tome da čovjek bez unutarnjih iznenađenja, čovjek zatvoren u svojoj koži, općenito nije zanimljiv. Ali je takvo iznenađenje Alojzij (da, zaboravio sam reći da se moj znanac zvao Alojzij Mogarič) — posjedovao. Zapravo, nikada dotad nisam susreo, i uvjeren sam da nikada više neću susresti, čovjeka takva uma kakav je posjedovao Alojzij. Kad ne bih shvatio smisao neke primjedbe u novinama, Alojzij mi je odmah sve doslovce objasnio, pritom je bilo očigledno da ga takvo objašnjenje nije stajalo nikakva truda. Isto tako u slučajevima životnih pojava i pitanja. Ali to nije sve. Alojzij me je osvojio svojom strašću prema književnosti. Nije se smirio sve dok me nije nagovorio da mu pročitam čitav svoj roman, od korice do korice, pritom se o romanu izrazio vrlo laskavo, ali je sa zbunjujućom preciznošću nazočnog ponovio urednikove primjedbe koje su se ticale romana. Pogodio je sto posto. Osim toga, savršeno točno mi je objasnio, i ja sam shvatio, zašto moj roman ne može biti objavljen.
Izravno je govorio: to i to poglavlje ne može proći…
Članci o romanu nisu prestali. Prvima od njih sam se smijao. Ali što ih se više pojavljivalo, to se jače moj odnos prema njima mijenjao. Drugi je stadij bio stadij čuđenja.
