Nešto se izuzetno lažno i nesigurno osjećalo doslovce u svakom retku tih članaka, bez obzira na njihov odlučni i samouvjereni ton. Stalno mi se činilo — toga se nisam mogao otresti — da autori tih članaka ne govore to što žele reći, i da upravo to izaziva njihov bijes. A zatim, zamislite, nastupio je treći stadij — strah. Ne, ne strah od tih članaka, shvatite, već strah pred drugim stvarima koje se uopće nisu odnosile na njih ili na roman. Tako sam se, na primjer, počeo plašiti mraka. Ukratko, nastupio je stadij psihičke bolesti. Dovoljno je bilo da prije sna ugasim lampu u maloj sobi, pa da mi se učini kako kroz prozorčić, iako zatvoren, ulazi nekakva hobotnica s vrlo dugačkim i hladnim krakovima. I morao sam spavati kod upaljenog svjetla.Moja se ljubljena vrlo promijenila (nisam joj, dakako, govorio o hobotnici, ali je ona vidjela da se sa mnom dešava neko zlo), smršala je, postala blijeda, prestala se smijati i stalno me molila da joj oprostim što mi je savjetovala da objavim odlomak romana. Govorila je neka odbacim sve i otputujem na jug, na Crno more, i potrošim na taj put novac koliko ga je preostalo od stotinu tisuća, Bila je vrlo uporna i ja sam joj, da se ne svađamo (nešto mi je govorilo da do putovanja na Crno more neće doći), obećao da ću to učiniti ovih dana. Ali je ona rekla da će mi sama kupiti kartu. Tada sam izvadio sav svoj novac, to jest oko deset tisuća rubalja, i dao ga njoj.
— Zašto tako mnogo? — začudila se.
Rekao sam nešto kao da se bojim lopova i da je molim neka čuva novac sve do mog odlaska. Ona ga je uzela, stavila u torbicu, počela me ljubiti i govoriti da bi joj lakše bilo umrijeti nego me ostaviti u takvom stanju samoga, ali da je čekaju, da se ona pokorava dužnosti i da će doći sutra. Molila me da se ničega ne bojim.
Bilo je to u sumračje, polovicom listopada. I ona je otišla. Legao sam na divan i zaspao ne paleći svjetiljku.
Probudio sam se od osjećaja da je hobotnica tu. Pipkajući u tami jedva sam uspio zapaliti svjetiljku. Džepni sat pokazivao je dva sata u noći. Legao sam boležljiv, a probudio se bolestan. Odjednom mi se učinilo da će jesenska tama izbiti stakla, grunuti u sobu i da ću se u njoj ugušiti kao u crnilu. Ustao sam kao čovjek koji više ne vlada sobom. Viknuo sam, u meni se pojavila misao da bježim k nekome, makar gore svom graditelju. Borio sam se bezumno sam sa sobom. Smogao sam snage da dođem do peći i pripalim drva u njoj. Kad su zapucketala, a vratašca su se zalupila, meni kao da je malo postalo lakše.
Pošao sam u predsoblje i tamo upalio svjetlo, našao bocu bijelog vina, otvorio je i počeo sam piti vino iz grlića boce. Od toga se strah nešto smanjio — bar toliko da nisam pobjegao graditelju nego sam se vratio peći. Otvorio sam vrata, tako da je vrućina palila moje lice i ruke, i šaptao: — Dosjeti se da se sa mnom desilo zlo. Dođi, dođi, dođi!Ali nitko nije dolazio. U peći je zavijala vatra, o prozore je šibala kiša. Tada se dogodilo posljednje.
Izvadio sam iz ladice u stolu teške rukopise romana i bilježnice s konceptom i počeo ih paliti. To je jako teško raditi zato što ispisani papir gori polagano. Lomeći nokte, derao sam bilježnice, stavljao ih uspravno između cjepanica i udarao žaračem po listovima. S vremena na vrijeme pepeo bi me nadjačao, gasio plamen, ali sam se borio s njim, a roman je unatoč upornom odoljevanju ipak ginuo. Preda mnom su promicale poznate riječi, žuta se boja nezadrživo dizala odozdo prema gore duž stranica, ali su se riječi ipak i na njoj isticale. One su nestajale tek kad bi papir pocrnio i kad bih ih žaračem bijesno dotukao.
U to vrijeme netko je tiho počeo kucati na prozoru.
Srce mi je poskočilo i, bacivši posljednju bilježnicu u vatru, krenuo sam da otvorim vrata. Stepenice od opeke vodile su iz podruma prema ulaznim vratima. Spotičući se potrčao sam k njima i tiho upitao: — Tko je?
I glas, njezin glas, odgovorio mi je: — Ja sam.
Ne sjećam se kako sam izišao na kraj s lančićem i ključem. Tek što je ušla unutra, priljubila mi se, sva mokra, mokrih obraza i opuštene kose, drhtava. Mogao sam izgovoriti samo riječ: — Ti… ti? — i moj se glas prekinuo, i mi smo otrčali dolje. Oslobodila se kaputa u predsoblju i brzo smo ušli u prvu sobu. Tiho kriknuvši, golim je rukama izbacila iz peći na pod posljednje što je preostalo, svežanj koji je bio načet odozdo. Dim je odmah ispunio sobu. Nogama sam zataškao plamen, a ona se svalila na divan i zaplakala ne zaustavljivo i grčevito.
Kad se stišala, rekao sam: — Zamrzio sam taj roman i bojim se. Bolestan sam.
Strašno mi je.
Ustala je i progovorila: — Bože, kako si bolestan. Zašto, zašto? Ali ja ću te spa siti, ja ću te spasiti. Što je to?
Vidio sam njezine natekle od dima i plača oči, osjećao sam kako mi njene hladne ruke miluju čelo. — Ja ću te izliječiti, izliječiti — mrmljala je ona pripivši se uz moje rame. — Ti ćeš ga obnoviti. Zašto, zašto nisam kod sebe ostavila jedan primjerak!
