Iscerila se od bijesa, govorila je još nešto nerazgovijetno. Zatim je, stisnuvši usta, počela skupljati i ispravljati nagorjele listove. Bilo je to neko poglavlje iz sredine romana, n^ sjećam se koje. Pažljivo je složila nagorjele listove, zamotala ih u papir i povezala vrpcom.
Sve njezine kretnje pokazivale su da je puna odlučnosti i da se svladala. Zatražila je vina i, nakon što je popila, progovorila je mirnije: — Eto, kako se plaća laž — govorila je — ja više neću la gati. Ja bih i sada ostala kod tebe, ali to neću učiniti na takav način. Neću da njemu zauvijek ostane u sjećanju da sam od njega pobjegla noću. On mi nikada nije učinio ni kakvo zlo. Njega su pozvali iznenada, u njihovoj je tvornici požar. Ali on će se uskoro vratiti. Ja ću se s njim objasniti sutra ujutro, reći ću da volim drugoga i zauvijek ću se vra titi tebi. Odgovori mi, možda ti to nećeš?
— Jadna moja, jadna — rekao sam joj. — Neću dopustiti da to učiniš. Sa mnom neće biti dobro, i ja neću da ti pro padaš zajedno sa mnom.
— Je li to jedini razlog? — upitala je i približila svoje oči mojima.
— Jedini.
Strašno je živnula, pripila se uza me, grleći me oko vrata, i rekla: — Propast ću zajedno s tobom. Ujutro ću biti kod tebe.
I eto, posljednje čega se sjećam iz svog života, to je — trak svjetla iz mojeg predsoblja, i u tom traku svjetla opušteni uvojak, njezina bereta i njezine oči pune odlučnosti. Još se sjećam crne siluete na pragu vanjskih vrata i bijelog zamotka.
— Ja bih te otpratio, ali nemam snage da se onda sam vratim natrag, bojim se.
— Ne boj se. Otrpi nekoliko sati. Bit ću ujutro kod tebe. — To su bile njezine posljednje riječi u mom životu.
— Pssst! — odjednom je sam sebe prekinuo bolesnik i podigao prst. — Danas je nemirna mjesečeva noć.Sakrio se na balkon. Ivan je čuo kako su prošli kotačići po hodniku, netko je uzdahnuo ili slabo kriknuo.
Kad se sve stišalo, gost se vratio i izjavio da je soba 120 dobila stanara. Doveli su nekog i taj stalno moli da mu vrate glavu. Oba sugovornika šutjeli su uznemireni, ali umirivši se, vratili su se prekinutoj priči. Gost je već otvorio usta, ali je noć, zaista, bila nemirna. Još su se čuli glasovi u hodniku i gost je počeo govoriti Ivanu na uho tako tiho da je to što je pričao, ostalo poznato, osim prve rečenice, samo pjesniku: — Kroz četvrt sata nakon što me je napustila, na moj su prozor zakucali…
Ono što je šaptao bolesnik na Ivanovo uho očito ga je vrlo uzbuđivalo. Grčevi su prolazili njegovim licem. U njegovim su očima plivali i komešali se strah i bijes.
Pripovjedač je pokazao rukom nekamo u smjeru mjeseca koji je već odavna nestao s balkona. Tek kada su prestali izvana dopirati kojekakvi zvukovi, gost se odmakao od Ivana i progovorio glasnije: — Da, eto tako, polovicom siječnja, noću, u istom ka putu, ali s otrgnutim dugmetima, ja sam se ježio od hlad noće u mojem dvorištu. Iza mene su bili nanosi snijega koji su sakrili grmlje jorgovana, a preda mnom i dolje sla ba rasvjeta zastrta zastorima mojih prozora; primakao sam se prvom od njih i prisluškivao — u mojim je sobama svirao gramofon. To je sve što sam čuo, ali nisam mogao ništa vidjeti. Malo sam još stajao, a zatim sam izišao kroz vrtna vrata na ulicu. U njoj je plesala mećava. Pas koji mi se zapleo pod nogama uplašio me, i ja sam pred njim po bjegao na drugu stranu. Hladnoća i strah koji su postali moji stalni pratioci dovodili su me do mahnitosti. Ići ni sam imao kamo i dakako najjednostavnije bi bilo baciti se pod tramvaj u toj ulici u koju je ulazila moja uličica.
Izdaleka sam vidio te svjetlom ispunjene zaleđene kutije i čuo njihovo mrsko škripanje na mrazu. Ali, dragi moj susjede, čitava je stvar u tome da je strah vladao svakim djelićem moga tijela. Jednako kao psi bojao sam se tramvaja. Da, gore bolesti od moje nema u ovoj zgradi, ja vas uvjeravam! — Ali vi ste joj mogli javiti — rekao je Ivan suosjećajući s jadnim bolesnikom. — Osim toga kod nje je vaš novac?
Ona ga je vjerojatno sačuvala?
— Nemojte sumnjati, dakako da ga je sačuvala. Ali vi me očito ne razumijete. Ili, najvjerojatnije, ja sam izgubio svoju nekadašnju sposobnost da nešto opišem. Uostalom, ne žalim naročito za njom, jer mi ona više ne može pomo ći. Pred njom bi — gost je pun poštovanja pogledao u noć nu tamu — ležalo pismo iz ludnice. Zar se može slati pisma kad čovjek ima takvu adresu? Duševni bolesnik? Vi se ša lite, prijatelju moj! Ne, da je učinim nesretnom? Za to ni sam sposoban.
Ivan nije znao kako da se tome suprotstavi, ali je Ivan šuteći suosjećao s gostom, patio s njime. A taj je od muke svojih uspomena kimao glavom u crnoj kapici i govorio tako: — Jadna žena. Uostalom, u meni postoji nada da me je zaboravila.
— Ali vi možete ozdraviti… — bojažljivo je rekao Ivan.
— Ja sam neizlječiv — mirno je odgovorio gost. — Kad Stravinski kaže da će me vratiti u život, ja mu ne vjerujem.
On je human i jednostavno me želi utješiti. Ne poričem, uostalom, da mi je sada mnogo bolje. Da, gdje sam stao?
