Mraz, jureći tramvaji. Znao sam da se već otvorila ova kli nika i krenuo sam prema njoj pješice kroz čitav grad. Lu dost! Izvan grada bih se sigurno smrznuo, ali me je spasila slučajnost. Nešto je puklo u kamionu, prišao sam šoferu, bilo je to četiri kilometra od izlaza iz grada, i na moje čudo on se sažalio nada mnom. Kamion je vozio ovamo.
I on me je poveo. Svršilo je tako da su mi se smrzli prsti na lijevoj nozi. Ali to su mi izliječili. I eto, ja sam četvrti mjesec ovdje. I, znate, mislim da je ovdje vrlo, vrlo dobro.
Ne treba se zanostiti velikim planovima, dragi susjede, uisti nu! Ja sam, na primjer, htio proputovati čitavu kuglu ze maljsku. Ali što, kako se vidi, to mi nije suđeno. Vidim samo beznačajni komadić te kugle. Mislim da to nije ono najbolje što postoji na njoj ali, ponavljam, to nije ni ono najgore. Evo približava nam se ljeto, oko balkona će seoviti bršljan kao što obećava Praskovja Fjodorovna.
Ključevi su povećali moje mogućnosti. Noću će biti mjesec. Ah, on je otišao! Svježina. Noć se pomakla iza ponoći. Vrijeme je da odem.
— Recite mi, a što je bilo dalje s Ješuom i s Pilatom — zamolio je Ivan. — Molim, želio bih znati.
— Ah, ne, ne — bolesno se trgnuo i odgovorio gost. — Ja se bez drhtavice ne mogu sjetiti svog romana. A vaš znanac s Patrijaršijskih ribnjaka učinio bi to bolje od mene. Hvala za razgovor. Do viđenja.
I prije nego što je Ivan došao k sebi, s tihim se zveketom zatvorila rešetka, i gost je nestao.
Živci mu nisu izdržali, kako se to kaže, pa Rimski nije dočekao svršetak sastavljanja zapisnika i otrčao je u svoj kabinet. Sjedio je kraj stola i upaljenim očima gledao magične novčanice koje su ležale pred njim. Findirektor nije znao što da misli. Izvana je dopirala ravnomjerna buka. Publika je u bujici izlazila iz zgrade Varijetea na ulicu. Do vrlo izoštrena uha Rimskoga iznenada je dopro razgovijetni milicijski zvižduk. On već sam po sebi nikada ne nagovještava ništa ugodno. A kad se ponovio, i k njemu se pridružio drugi, jači i duži, a zatim se pridružilo i jasno čulo hihot i neko ruganje — findirektor je odmah shvatio da se na ulici desilo još nešto skandalozno i pakosno. I da se to, kako god on to htio izbjeći, nalazi u najtješnjoj vezi s odvratnom seansom koju je izveo crni mag i njegovi pomoćnici. Tankoćutni findirektor nimalo se nije prevario.
Čim je pogledao kroz prozor koji je bio okrenut prema Sadovoj ulici, njegovo se lice izobličilo i on nije prošaptao nego prošištao: — Znao sam!
U jarkom svjetlu jakih uličnih svjetiljaka ugledao je na pločniku, dolje, pod sobom, damu samo u košulji i gaćicama ljubičaste boje. Na glavi je, istina, dama imala šešir, a u rukama kišobran.
Oko dame koja se nalazila u stanju potpune smetenosti i čas bi čučnula, čas se trgnula da nekamo pobjegne, gomila se uzbudila i hihotala od čega su po findirektorovim leđima prolazili žmarci. Kraj dame se vrpoljio nekigrađanin skidajući sa sebe ljetni kaput i od uzbuđenja nikako nije mogao izaći na kraj s rukavom u kojem je zapela ruka.
Krikovi i rzavi hihot doprli su i s drugog mjesta — upravo od lijeve veže, pa je okrenuvši glavu onamo, Grigo— rij Danilovič ugledao drugu damu, u ružičastom donjem rublju. Ona je skočila s kolnika na pločnik u želji da se sakrije u veži, ali joj je publika koja je izlazila prepriječila put i jadna žrtva vlastite lakomislenosti i strasti prema ki— ćenju, prevarena tvrtkom gadnog Fagota, maštala je samo 0 jednom — da propadne u zemlju. Prema nesretnici se uputio milicioner parajući zrak zviždukom, a za milicione— rom požurili su neki vrlo veseli mladići u kapama. Baš su oni tako hihotali i rugali se.
Brkati, mršavi fijakerist doletio je k prvoj golišavoj ženi, i naglo je zaustavio koštunjavo kljuse. Lice fjjakerista zlurado se smješkalo.
Rimski se udario šakom po glavi, pljunuo i odskočio od prozora.
Sjedio je neko vrijeme kod stola, osluškujući što se događa na ulici. Zvižduk na raznim stranama dosegao je vrhunac a zi: tim je stao opadati. Skandal je bio, na iznenađenje Rimskoga, likvidiran neočekivano brzo.
Došlo je vrijeme da se nešto učini, trebalo je ispiti gorku čašu odgovornosti. Telefonski aparati su bili popravljeni za vrijeme trećeg dijela predstave, trebalo je telefonirati, izvijestiti o svemu što se desilo, zamoliti za pomoć, izmotavati se, svaliti sve na Lihodejeva, izvlačiti sebe, 1 tako dalje. Fuj, vraže! Dva je puta rastrojeni h» ndirektor stavljao ruku na slušalicu i dva je puta ruku maknuo. I od jednom je u mrtvoj tišini kabineta telefon zagrmio ravno u lice findirektoru, pa je on zadrhtao i sledenio se. «Ipak su moji živci dobrano popustili!» — pomislio je i podigao slušalicu. Istog časa odmaknuo se od nje i postao bjeliji od papira. Tihi i istovremeno laskavi i razvratni ženski glas šapnuo je u slušalicu: — Ne telefoniraj nikamo, Rimski, bit će zlo…
