Slušalica je odmah zašutjela. Osjećajući žmarke na leđima, findirektor je položio slušalicu i nehotice se osvrnuo na prozor iza svojih leđa. Kroz rijetke i još slabo zelene javorove grane ugledao je mjesec koji je jurio kroz prozirni oblačić. Nehotice prikovan pogledom za grane, Rimski ih je gledao i što ih je više gledao to ga je sve više i više hvatao strah.
Napregnuvši se, findirektor se konačno okrenuo od prozora s mjesečinom i ustao. Nikakvog razgovora o tome da bi telefonirao više nije moglo biti i sada je findikretor mislio samo o jednom: kako da što prije ode iz Varijetea.
Osluhnuo je: zgrada Varijetea je šutjela. Rimski je shvatio da je već davno sam u cijelom drugom katu i dječji nesavladivi strah obuzeo ga je kod te misli. Nije mogao bez drhtavice pomisliti da će sada morati ići sam po pustim hodnicima i spustiti se po stepenicama.
Grozničavo je uhvatio sa stola hipnotizerove novčanice, strpao ih u torbu i kašljucnuo da bi se makar malo ohrabrio. Kašalj je ispao slab, hrapav.
I tada mu se pričinilo da je odjednom ispod vrata kabineta zavonjala gnjila vlaga. Drhtaj je prešao findirektorovim leđima. A tada je još neočekivano zakucao sat i stao udarati ponoć. I čak su otkucaji izazvali drhtanje u findirektoru. Ali je njegovo srce konačno zastalo kad je začuo kako se u ključanici tiho okreće engleski ključ. Stisnuvši torbu vlažnim, hladnim rukama, findirektor je osjećao da, bude li se još malo nastavio taj šum u ključanici, neće izdržati, te da će prodorno kriknuti.
Konačno su vrata popustila nečijem naporu, otvorila se i u kabinet je nečujno ušao Varenuha. Kako je Rimski stajao tako je i sjeo u naslonjač jer su mu se noge presjek— le. Duboko udahnuvši on se nasmiješio nekako poniznim smiješkom i tiho rekao: — Bože, kako si me uplašio…
Da, ova iznenadna pojava mogla bi svakog uplašiti, pa ipak je istovremeno značila veliku radost: razmrsio se makar jedan končić u toj zapletenoj stvari.
— No, govori brže! No! No! — zahroptao je Rimski uhvativši se tog končića. — Što sve ovo znači?!
— Oprosti, molim — muklim glasom odazvao se Vare nuha zatvarajući vrata. — Mislio sam da si već otišao.
I Varenuha je ne skidajući kapu prišao naslonjaču i sjeo s druge strane stola.Valja reći da se u Varenuhinu odgovoru pokazalo nešto čudno što je odmah ubolo findirektora koji se svojom osjetljivošću mogao natjecati sa seizmografom bilo koje od najboljih svjetskih stanica. Kako je to bilo?
Zašto je Varenuha došao u kabinet findirektora ako je pretpostavljao da ga tamo nema? Prvo, on ima i svoj kabinet. A drugo: kroz ma koji ulaz Varenuha ušao u zgradu, neizbježno je morao susresti jednog od noćnih dežurnih, a njima je svima javljeno da će se Grigorij Danilovič još neko vrijeme zadržati u svom kabinetu.
Ali findirektor nije dugo razmišljao o toj čudnoj stvari — nije mu bilo do toga.
— Zašto nisi telefonirao? Što znači cijela ta besmislica s Jaltom?
— Pa upravo ono što sam ja govorio — cmoknuvši kao da ga uznemirava bolesni zub, odgovorio je administrator.
— Našli su ga u krčmi u Puškinu.
— Kako u Puškinu?! Kraj Moskve?! A telegrami iz Jalte?!
— Kakva vražja Jalta! Opio je puškinskog telegrafista i počela su obojica praviti bezobrazluke, među ostalim slati telegrame s naznakom «Jalta».
— Aha… aha… No, dobro, dobro… — nije progo vorio nego kao da je propjevao Rimski. Njegove oči zabli stale su žutim svjetlom. U glavi se složila svečana slika sra motnog Stjopinog udaljavanja s rada. Oslobođenje! Dugo očekivano oslobođenje findirektora od te bijede od Liho— dejeva! A možda će Stjepan Bogdanovič dobiti nešto gore od otkaza… — Pojedinosti! — rekao je Rimski tucnuvši po stolu pritiskačem.
I Varenuha je počeo pričati pojedinosti. Čim se on javio onamo kamo ga je poslao findirektor, odmah su ga primili i saslušali najpažljivije. Nitko nije, dakako, ni dopustio misao da Stjopa može biti u Jalti. Svi su se odmah složili s Varenuhinom pretpostavkom da je Lihodejev dakako u puškinskoj «Jalti».
— Gdje je on sada? — prekinuo je administratora uzbu đeni findirektor.
— A gdje bi bio? — odgovorio je administrator i nasmi ješio se koso. — Naravno, u stanici za otrežnjavanje! — No, no! Molim, hvala lijepa!
A Varenuha je nastavio svoje pripovijedanje i što je više pripovijedao to se pred findirektorom jasnije razmo— tavao dugi lanac Lihodejevljevih lopovluka i bezobrazlu— ka, a svaka slijedeća karika tog lanca bila je gora od prijašnje. Samo da spomenemo pijani ples sa zagrljenim telegrafistom na tratini ispred pošte u Puškinu, uz zvukove nekog skitničnog vergla! Trka za nekim građankama koje su vriskale od užasa! Pokušaj tučnjave s pipničarom u samoj «Jalti»! Razbacivanje zelenog luka po podu u toj istoj «Jalti»! Razbijanje osam boca bijelog suhog vina «AjDaniIja». Razbijanje taksimetra taksišoferu koji nije htio odstupiti Stjopi auto. Prijetnja hapšenjem onim građanima koji su pokušali zaustaviti Stjopine gadarije…
Ukratko, crni užas!
