Stjopa je bio dobro poznat u scenskim krugovima Moskve i svi su znali da taj čovjek nije dar nebeski. Ali ipak to što je o njemu pričao administrator, čak je i za Stjopu bilo previše. Da, previše, čak mnogo previše…
Zajedljive oči Rimskoga urezale su se preko stola u administratorovo lice i što je dulje taj govorio, to su mračnije postajale te oči. Što su živahnije i šarenije bile odvratne pojedinosti kojima je administrator iskitio svoju pripovijest, to je findirektor manje vjerovao pripovjedaču.
Kad je Varenuha izvjestio da se Stjopa raspojasao do te mjere da se pokušao suprotstaviti onima koji su došli iz Moskve po njega, findirektor je već čvrsto znao da je sve što mu priča administrator koji se vratio u ponoć — laž! Laž od prve do posljednje riječi!
Varenuha nije bio u Puškinu, a ni Stjopa također nije bio u Puškinu. Nije bilo pijanog telegrafista, nije bilo raz— bitog stakla u krčmi, Stjopu nisu vezali konopom… — svega toga nije bilo.
Tek što se findirektor učvrstio u misli da mu administrator laže, strah je počeo puzati njegovim tijelom, počevši od nogu, i dva puta se pričinilo findirektoru da je od poda zavonjalo na gnjilu malaričnu vlagu. Ni na čas ne skidajući očiju s administratora, koji se nekako čudno grčio u naslonjaču i čitavo vrijeme nastojao da ne iziđe iz plave sjene stolne svjetiljke i nekako se čudno prikrivao novinama od svjetla što mu je tobože smetalo — findirektor je mislio jedino na to što sve to znači? Zašto mu tako bezoč— no laže u praznoj i tihoj zgradi administrator koji se suviše kasno vratio k njemu? I svijest o opasnosti, nepoznatoj ali strašnoj opasnosti, počela je moriti dušu Rimskoga. Praveći se da ne opaža Varenuhine smicalice i trikove s novinama, findirektor je promatrao njegovo lice, i više gotovo nije slušao ono što mu je pleo Varenuha. Bilo je mnogo više neobjašnjivog nego li tko zna zašto izmišljena klevetnička priča o pustolovinama u Puškinu, i to nešto bila je promjena u vanjštini i manirama administratora.
Koliko god on navlačio pačji štitnik kape na oči da bi zasjenio lice, koliko god vrtio novinama — findirektoru je uspjelo da opazi veliku masnicu na desnoj strani lica, kod samog nosa. Osim toga, obično punokrvni administrator bio je sada blijed brašnastim nezdravim bljedilom, a njegov je vrat u toj sparnoj noći bio umotan u stari prugasti šal. Ako se još k tome doda odvratna manira da siše i cmokče koja se pojavila za vrijeme njegova izbivanja, oštra promjena glasa koji je postao mukao i grub, podmuklost i kukavičluk u očima — moglo se mirno reći da se Ivana Saveljeviča više nije moglo prepoznati.
Nešto je još jače uznemirilo findirektora, ali što zapravo, on nije mogao shvatiti koliko god naprezao upaljeni mozak, koliko god promatrao Varenuhu. Jedino je mogao utvrditi: da je bilo nešto neviđeno i neprirodno u tom spoju administratora s dobro poznatim naslonjačem.
— No, konačno smo ga svladali, gurnuli u auto — bru jao je Varenuha vireći iza novina i dlanom prikrivajući masnicu.
Rimski je odjednom pružio ruku i kao nehotice, istovremeno bubnjajući prstima po stolu, dlanom pritisnuo dugme električnog zvonca i obamro. U praznoj zgradi sigurno bi se čuo oštri signal. Ali taj signal nije uslijedio i dugme se mrtvo utisnulo u dasku stola. Dugme je bilo mrtvo, zvonce pokvareno.
Findirektorova lukavština nije promakla Varenuhi koji je, trgnuvši se, upitao dok je u njegovim očima nevidljivo promaknuo zlobni plamen: — Zašto zvoniš?— Nehotice — muklo je odgovorio findirektor odmak nuvši ruku i upitao slabim glasom: — Što ti je to na licu?
— Kola je zanijelo, udario sam u kvaku na vratima — odgovorio je Varenuha skrivajući oči.
«Laže!» — uskliknuo je u mislima findirektor. I tada su se iznenada njegove oči zaokružile i postale potpuno bezumne, i on se upiljio u pozadinu naslonjača.
Iza naslonjača, na podu, ležale su dvije ukrštene sjene, jedna gusta i crna, druga slaba i siva. Jasno se vidjela na podu sjena naslonjača i njegovih oštrih nožica, ali iznad naslona nije bilo na podu sjene Varenuhine glave, isto kao što ispod nožica naslonjača nije bilo sjene administratoro— vih nogu.
«On ne baca sjenu!» — u mislima je očajnički kriknuo Rimski. Uhvatila ga je drhtavica.
Varenuha se kradom osvrnuo slijedeći bezumni pogled Rimskoga i shvatio da je otkriven.
Digao se iz naslonjača (isto je uradio i findirektor) i odmaknuo se na korak od stola, stišćući rukama torbu.
— Dosjetio si se, prokletniče! Uvijek si bio oštrouman — zlobno se podsmjehnuvši ravno u findirektorovo lice, progovorio je Varenuha i, iznenada odskočio od naslonja ča prema vratima, brzo povukao nadolje dugme engleske ključanice. Findirektor se očajnički osvrnuo, povlačeći se k prozoru koji je gledao u vrt, i u tom prozoru oblivenom mjesečinom ugledao je priljubljeno staklu lice gole djevoj ke i njezinu golu ruku što ju je pružila kroz gornji otvor nastojeći da otvori donju kvaku. Gornja je već bila otvo rena.
