Rimskom se učinilo da svjetlo stolne svjetiljke gasne i da se pisaći stol naginje. Rimskog je prožeo ledeni val, ali — na sreću po sebe — on se svladao i nije pao. Ostatak njegovih snaga dostajao je da šapne ali ne i da vikne: — U pomoć…
Varenuha je stražario kraj vrata, poskakivao dugo se zadržavajući u zraku, i njihao se. Zgrčenim je prstima mahao u smjeru Rimskog, siktao i cmokao, namigivao djevojci na prozoru.
Ona je požurila, ugurala riđu glavu u gornji otvor, ispružila je koliko je mogla ruku, noktima je počela grepstidonju zavornicu i tresti okvir. Njezina se ruka počela pro— dužavati kao da je od gume i postala mrtvački zelenom.
Konačno su zeleni prsti lešine obuhvatili glavu zavornice, okrenuli je i okvir se počeo otvarati. Rimski je slabo kriknuo, naslonio se na zid, a torbu pružio naprijed kao štit. Shvatio je da je stigla njegova propast.
Okvir se široko otvorio, ali umjesto noćne svježine i mirisa lipa u sobu je navrnuo vonj rake. Pokojnica je stala na prozorsku dasku. Rimski je jasno vidio mrlje gnjiljenja na njezinim grudima.
I u to vrijeme radosni neočekivani krik pijetla doletio je iz vrta, iz niske zgrade iza streljane gdje su se nalazile životinje koje su sudjelovale u programu. Grlati dresirani pijetao trubio je najavljujući da se s istoka prema Moskvi približava zora.
Divlji bijes unakazio je djevojčino lice, izrekla je hrapavu kletvu, a Varenuha je kod vrata zacvilio i spustio se iz zraka na tlo.
Pijetlov se krik ponovio, djevojka je škripnula zubima i njezina se riđa kosa nakostriješila. S trećim krikom pijetla ona se okrenula i izletjela napolje. A za njom je poskočio i, horizontalno se ispruživši u zraku, podsjećajući na letećeg Kupida, polagano isplovio kroz pisaći stol i prozor Varenuha.
Sijed poput snijega, bez ijedne crne vlasi, starac koji je još nedavno bio Rimski, potrčao je k vratima, skinuo za— sunac, otvorio vrata i počeo trčati po tamnom hodniku. U zavoju stubišta on je stenjući od straha napipao prekidač i stubište se rasvjetlilo. Na stepenicama je starac koji je drhtao i tresao se, pao zato što mu se učinilo da se odozgo na njega meko spustio Varenuha.
Potrčavši dolje, Rimski je ugledao dežurnog koji je zaspao na stolici kraj blagajne u predvorju. Rimski se na prstima prokrao kraj njega i kliznuo kroz glavna vrata.
Na ulici mu je postalo nešto lakše. On se toliko pribrao da je, uhvativši se za glavu, mogao shvatiti kako je njegov šešir ostao u kabinetu.
Razumije se samo po sebi da se nije vratio po njega, nego je teško dišući pretrčao široku ulicu do suprotnogugla kraj kina gdje se u blizini naziralo crvenkasto mutno svjetlo. Za jednu minutu bio je već kraj njega. Nitko mu nije dospio preoteti taksi.
— Na lenjingradski ekspres, dat ću ti napojnicu — te ško dišući i držeći se za srce progovorio je starac.
— Vozim u garažu — s mržnjom je odgovorio šofer i okrenuo se.
Tada je Rimski otvorio torbu, izvadio odanle pedeset rubalja i pružio ih šoferu kroz otvoreni prednji prozor.
Za nekoliko časaka drndavi taksi letio je poput vihora po prstenu Sadove ulice. Sijedog je čovjeka drmalo na sjedištu, i u zrcalu ispred šofera Rimski je vidio čas vesele šoferove oči čas bezumne svoje.
Iskočivši pred zgradom kolodvora iz automobila, Rimski je viknuo prvom čovjeku u bijeloj pregači i sa značkom na kojeg je nabasao: — Prvi razred, jedno mjesto i dat ću ti trideset — vadio je iz torbe i gnječio červonce — ako nema prvog… uzmi drugi razred… ako nema — uzmi tvrdi!
Čovjek sa značkom gledajući osvijetljeni sat čupao je červonce iz ruku Rimskog.
Za pet minuta ispod staklene kupole kolodvora krenuo je ekspres i ubrzo nestao u tami. Zajedno s njim nestao je i Rimski.
Nije teško pogoditi da je debeljko s crvenim licem kojeg su smjestili u klinici u sobu br. 119 bio Nikanor Ivanovič Bosoj.
Ipak, nije on dospio odmah k profesoru Stravinskom, već je prije toga bio na drugom mjestu.
Od tog drugog mjesta ostalo je malo toga u uspomenama Nikanora Ivanoviča. Sjećao se samo pisaćeg stola, ormara i divana.
Tamo su s Nikanorom Ivanovičem kojemu se pred očima mutilo od priliva krvi i duševnog uzbuđenja, stupili u razgovor, ali je taj razgovor ispao nekako čudan, zapleten i istinitije rečeno uopće nije nikako ispao.
Prvo pitanje koje su postavili Nikanoru Ivanoviču bilo je takvo: — Vi ste Nikanor Ivanovič Bosoj, predsjednik kućne uprave br. 302bis u Sadovoj?
Na to je Nikanor Ivanovič, nasmijavši se strašnim smijehom, odgovorio doslovce tako: — Ja sam Nikanor, dakako Nikanor! Ali kakav sam ja, dovraga, predsjednik?
— To jest, kako to? — pitali su Nikanora Ivanoviča i stisnuli oči.
— A tako — odgovorio je on — ako sam ja predsjednik, onda sam odmah morao ustanoviti da je on — nečista sila!
A ovako — što to znači? Naočale napuknute, sav odrpan — kakav on može biti strančev prevodilac?
