— O kome govorite? — upitali su Nikanora Ivanoviča. — Korovjov! — viknuo je Nikanor Ivanovič. — U pede setom stanu, odsjeo je kod nas! Pišite — Korovjov! Njega treba odmah uhapsiti. Pišite — šesti ulaz. Tamo je on.

— Odakle si uzeo valutu? — umiljato su upitali Nikano— ra Ivanoviča.

— Bog pravedni, bog svemogući — progovorio je Nika nor Ivanovič — sve vidi, a to sam i zaslužio. Nikada je u ru kama nisam držao i nisam znao kakva je to valuta! Go spod me kažnjava za prljavštinu moju — osjećajno je nasta vio Nikanor Ivanovič i čas je zatvarao košulju čas je ra stvarao, čas se križao — uzeo sam! Uzeo sam ali sam uzeo naš sovjetski! Davao sam dozvole za novac, ne poričem, de šavalo se. Lijep je i naš sekretar Proležnev, također je li jep! Reći ću otvoreno, u upravi kuće svi su lopovi. Ali va lutu nisam uzeo!

Na molbu da ne pravi budalu od sebe, nego da priča kako su dospjeli dolari u ventilaciju, Nikanor Ivanovič je kleknuo i zaljuljao se otvorivši usta kao da želi progutati parketne daščice.

— Želite li — progunđao je — zemlju ću jesti, kao dokaz da nisam uzeo! A Korovjov, on je — vrag!

Svako strpljenje ima granice, i kraj stola su već povisili glas i upozorili Nikanora Ivanoviča da je vrijeme da govori ljudskim jezikom.

Tada je sobu s divanom ispunio divljački poklik Nikanora Ivanoviča koji je skočio na noge: — Evo ga! Evo ga iza ormara! Evo, ceri se. I njegovi cvikeri… Drž»te ga! Blagosloviti sobu!

Krv je nestala s lica Nikanora Ivanoviča. On je dršćući križao zrak, trčao k vratima i nazad, zapjevao nekakvu molitvu i konačno je počeo drobiti potpunu besmislicu.

Postalo je savršeno jasno da Nikanor Ivanovič ni za kakav razgovor nije sposoban. Njega su izveli, smjestili u posebnu sobu, on se malo smirio i samo je molio i uzdisao.

Dakako, u Sadovu su otišli, i u stanu br. 50 su bili. Ali nikakvog Korovjova tamo nisu našli i nikakvog Korovjova nije nitko u kući ni poznavao ni vidio. Stan u kojem je stanovao pokojni Berlioz, a također i Lihodejev koji je otputovao u Jaltu, bio je prazan i u kabinetu su visili na ormarima voštani pečati koje nitko nije dirao. Tako su i otišli iz Sadove, as njima i zbunjeni i potišteni sekretar kućne uprave Proležnev.

Navečer je Nikanor Ivanovič dopremljen u kliniku Stravinskoga. Tamo se ponašao tako nemirno da su mu morali dati injekciju po receptu Stravinskog i tek poslije ponoći Nikanor Ivanovič zaspao je u 119. sobi ispuštajući ponekad teško, patničko mukanje.

Ali što je vrijeme više odmicalo, to je laganiji postajao njegov san. Prestao je stenjati i prevrtati se, počeo je disati lako i ravnomjerno pa su ga ostavili samog.

Tada je Nikanora Ivanoviča pohodilo snoviđenje, u temelju kojeg su, nedvojbeno, bili njegovi današnji doživljaji. Počelo je od toga da se Nikanoru Ivanoviču prividjelo kako ga nekakvi ljudi sa zlatnim trubama u rukama privode, i to vrlo svečano, velikim lakiranim vratima. Kod tih vrata pratioci su odsvirali nešto kao tuš Nikanoru Ivanoviču, a zatim je s nebesa mukli glas veselo rekao: — Dobro došli, Nikanore Ivanoviču! Predajte valutu.

Krajnje začuđen, Nikanor Ivanovič ugledao je iznad sebe zvučnik.

Zatim se našao u kazališnoj dvorani gdje su sa zlaća— nog stropa sjali kristalni lusteri a na zidovima Quinqueto— ve svjetiljke. Bilo je sve na svom mjestu kao u malom po opsegu ali vrlo bogatom kazalištu. Bila je tu pozornica zastrta samtastom zavjesom, posutom na tamnocrvenoj podlozi, kao zvjezdicama, slikama uvećanih zlatnih deseta— ča, bila je tu šaptaonica, pa čak i publika.

Nikanora Ivanoviča začudilo je što je sva publika bila jednog spola — muškog, i sva s bradama. Osim toga, bilo je čudno što u kazališnoj dvorani nije bilo sjedala i sva je ta publika sjedila na podu, sjajno ulaštenom i skliskom.

Zbunjen u novom i velikom društvu, Nikanor Ivanovič poveo se, nakon kratkog kolebanja, za općim primjerom i sjeo na parket na turski način, udobno se smjestivši između nekakvog riđeg bradatog delije i drugog, blijedog i jako obraslog građanina. Nitko od sjedilaca nije poklonio pozornost novopridošlom gledaocu.

Tada se začuo mekani zvuk zvonca, svjetlo se u dvorani ugasilo, zastor se otvorio i pojavila se rasvjetljena pozornica s naslonjačem, stolićem na kojem je bilo zlatno zvonce, i s gluhom crnom samtastom pozadinom.

Iz kulisa je tada izišao artist u smokingu, glatko izbrijan, počešljan na razdjeljak, mlad i vrlo ugodnih crta lica. Publika u dvorani je živnula, i svi su se okrenuli prema pozornici. Artist je došao do šaptaonice i protrljao ruke.

— Sjedite? — upitao je mekim baritonom i nasmiješio se dvorani.

— Sjedimo, sjedimo — iz dvorane su mu u zboru odgo vorili tenori i basovi.

— Hm… — započeo je artist zamišljeno — i kako vam ne dojadi, ne razumijem? Ljudi ko ljudi sada hodaju uli cama, uživaju u proljetnom suncu i toplini, a vi ovdje sje dite na podu u zagušljivoj dvorani! Zar je zbilja program tako zanimljiv? Uostalom, kako vam drago — filozofski je završio artist.

Перейти на страницу:

Похожие книги