Zatim je promijenio i boju glasa, i intonaciju i veselo i zvučno najavio: — Dakle, slijedeće točka našeg programa je — Nikanor Ivanovič Bosoj, predsjednik kućnog savjeta i upravitelj di jetalne menze. Izvolite, Nikanore Ivanoviču!
Složni pljesak bio je odgovor artistu. Začuđeni Nikanor Ivanovič izbuljio je oči, a konferansije, zaklonivši se rukom od svjetla rampe, pronašao ga je pogledom među onima koji su sjedili i ljubazno ga prstom pozvao na pozornicu. I Nikanor Ivanovič, ni sam ne znajući kako, našao se na pozornici.
U oči mu je odozdo i sprijeda udarilo svjetlo raznobojnih svjetiljaka, zbog čega je odmah potonula u tamu dvorana s publikom.
— No, Nikanore Ivanoviču, dajte nam primjer — osje ćajno je progovorio mladi artist — i predajte valutu.
Nastala je tišina. Nikanor Ivanovič je duboko udahnuo i tiho progovorio: — Bogom se kunem da…
Ali nije dospio ni izgovoriti te riječi kad li je cijela dvorana odjeknula povicima negodovanja. Nikanor Ivanovič se zbunio i zašutio. — Ako sam vas dobro shvatio — progovorio je voditelj programa — vi ste se htjeli zakleti bogom da nemate valu tu? — I on je sućutno pogledao Nikanora Ivanoviča.
— Baš tako, nemam — odgovorio je Nikanor Ivano.vič.
— Tako — odazvao se artist — ali, oprostite mi ne— skromnost: a otkuda četiri stotine dolara pronađenih u za hodu stana kojeg ste vi s vašom suprugom jedini kori snici?
— Čarobnjački novac! — s neprikrivenom ironijom re kao je netko u tamnoj dvorani.
— Upravo tako, Čarobnjački — ponizno je odgovorio Nikanor Ivanovič na neodređenu adresu, ni artistu niti tamnoj dvorani, i objasnio: — nečista sila, kockasti prevo dilac mi je podmetnuo.
I opet je dvorana zaurlala s negodovanjem. Kad je nastala tišina, artist je rekao: — Eto kakve Lafontaineove basne moram slušati!
Podmetnuli su četiri stotine dolara! Slušajte, svi ste vi ov dje crnoburzijanci! Obraćam vam se kao stručnjacima — je li takva stvar moguća?
— Nismo mi crnoburzijanci, — začuli su se pojedinačni uvrijeđeni glasovi u kazalištu — ali takva je stvar nemoguća.
— Potpuno se slažem — odlučno je rekao artist — i pi tam vas: što se može podmetnuti?
— Dijete! — viknuo je netko iz dvorane.
— Apsolutno točno — potvrdio je voditelj programa — dijete, anonimno pismo, letak, pakleni stroj, i još koješta, ali četiri stotine dolara nitko neće podmetnuti, jer takav idiot u prirodi ne postoji — i, obrativši se Nikanoru Ivano— viču, artist je dodao prijekorno i tužno: — rastužili ste me, Nikanore Ivanoviču! A ja sam se uzdao u vas. Dakle, naša točka nije uspjela.
U dvorani se začuo zvižduk na adresu Nikanora Ivanoviča.
— On je crnoburzijanac! — vikalo se u dvorani — zbog takvih i mi nedužni trpimo!
— Ne korite ga — meko je rekao konferansije — on će se pokajati. 1 dodao, okrenuvši Nikanoru Ivanoviču pla ve oči pune suza: — No, idite, Nikanore Ivanoviču, na svoje mjesto!Poslije toga artist je zazvonio zvoncem i glasno najavio: — Pauza, gadovi!
Uzbuđeni Nikanor Ivanovič, koji nije očekivao da će postati sudionik nekakvog kazališnog programa, opet se našao na svom mjestu na podu. Tada mu se pričinilo da je dvorana potonula u potpunu tamu i da su na zidovima iskočile crvene, plamene riječi: «Predajte valutu!» Zatim se opet podigao zastor i konferansije je pozvao: — Molim na pozornicu Sergeja Gerardoviča Dunčila.
Dunčil je bio milovidni ali zapušteni muškarac od pe desetak godina.
— Sergej Gerardoviču — obratio mu se konferansije — vi već mjesec i pol sjedite ovdje, uporno odbijajući da predate preostalu valutu, i to u vrijeme kad država u njoj oskudijeva, dok je vama potpuno suvišna, a vi se ipak opi rete. Vi ste inteligentan čovjek, sve to dobro shvaćate, pa ipak mi nećete izaći ususret.
— Nažalost, ne mogu ništa učiniti jer valute više ne mam — mirno je odgovorio Dunčil.
— A imate li, barem, brilijante? — upitao je artist.
— Ni brilijanata nemam.
Artist je spustio glavu i zamislio se, zatim je pljesnuo dlanovima. Iz kulisa je na pozornicu izišla dama srednjih godina, odjevena po modi, to jest u kaputu bez okovrat— nika i s malim šeširićem. Dama je izgledala zabrinuto, a Dunčil ju je pogledao ne trepnuvši okom.
— Tko je ta dama? — upitao je Dunčila voditelj pro grama.
— To je moja žena — dostojanstveno je odgovorio Dun čil i pogledao s ponešto gađenja dugački damin vrat.
— Mi smo vas uznemirili, madame Dunčil — oslovio je damu konferansije — evo u kakvom povodu: želimo vas pi tati, ima li vaš suprug još valute?
— On je tada sve predao — uzrujavajući se, odgovorila je madame Dunčil.
— Tako — rekao je artist — pa, ako je tako onda je tako.
Ako je sve predao, onda se moramo rastati sa Sergejem Gerardovičem, što se tu može! Izvolite, vi možete napustitikazalište, Sergej Gerardoviču — i artist je učinio carsku gestu.
Dunčil se mirno i dostojanstveno okrenuo i pošao prema kulisama.
— Trenutak! — zaustavio ga je konferansije — dopustite mi na rastanku da vam pokažem još jednu točku našeg programa — i opet je pljesnuo dlanovima.
