Crni se zastor u pozadini razmaknuo i na pozornicu je došla mlada ljepotica u plesnoj haljini držeći u rukama mali zlatni pladanj na kojem je ležao debeli svežanj povezan ukrasnom vrpcom i brilijantna ogrlica s koje su na sve strane frcale plave, žute i crvene iskre.
Dunčil je ustuknuo, i blijedilo je prekrile njegovo lice.
Dvorana je zamrla.
— Osamnaest tisuća dolara i ogrlicu vrijednu četrde set tisuća u zlatu — svečano je izjavio artist — čuvao je Ser gej Gerardovič u gradu Harkovu, u stanu svoje ljubavnice Ide Herkulanovne Vors koju imamo zadovoljstvo vidjeti pred nama i koja je ljubazno pomogla da se otkrije to ne procjenjivo ali u rukama privatnog lica nesvrsishodno bla go. Najljepša hvala, Ido Herkulanovna.
Nasmiješivši se, ljepotica je bljesnula zubima a njezine su guste trepavice zadrhtale.
— A ispod vaše obrazine pune dostojanstva — artist se obratio Dunčilu — skriva se lakomi pauk, čudovišni mrač njak i lažljivac. Vi ste nas sve mjesec i pol mučili svojom besmislenom tvrdoglavošću. Pođite sada kući, i neka vam pakao koji će vam prirediti vaša supruga bude kazna.
Dunčil se zanjihao, činilo se da će se srušiti, ali su ga nečije milostive ruke poduprle. Tada je pao prednji zastor i sakrio sve one koji su bili na pozornici.
Urnebesni pljesak tako je potresao dvoranu da se Ni— kanoru Ivanoviču učinilo da iz lustera frcaju iskre. A kad se prednji crni zastor podigao, na pozornici više nije nikoga bilo osim osamljenog artista. On je prekinuo drugi plotun pljeska, naklonio se i progovorio: — U liku tog Dunčila pred vama je u našem progra mu nastupio tipični magarac. Imao sam jučer zadovolj stvo izreći kako je tajno čuvanje valute besmislica. Nitko je ni u kakvim okolnostima ne može koristiti, uvjeravamvas. Uzmimo primjer tog Dunčila. On prima odličnu plaću i ni u čemu ne oskudijeva. Ima divan stan, ženu i Ijubav— niculjepoticu. Ali, umjesto da živi tiho i mirno, bez ikakvih neugodnosti, predavši valutu i drago kamenje, ta ko— ristoljubiva bitanga dotjerao je do toga da bude pred svima raskrinkan i da još za desert zaradi ogromnu obiteljsku nezgodu. Dakle, tko predaje valutu? Nitko ne želi? U tom slučaju slijedeća je točka našeg programa poznati dramski talent, glumac Kurolesov Sava Potapovič, specijalno pozvan da odigra odlomke iz «Škrtog viteza» pjesnika Puškina.
Obećani Kurolesov bez krzmanja se pojavio na pozornici, bio je visoka rasta, tusti izbrijani muškarac u fraku s bijelom kravatom.
Bez ikakva uvoda načinio je mračno lice, podigao obrve i progovorio neprirodnim glasom, škiljeći prema zlatnom zvoncu: — Kao što mladi vjetropir čeka sastanak s razvratni— com prijetvornom…
I Kurolesov je o sebi ispričao mnogo ružnog. Nikanor Ivanovič je čuo kako Kurolesov priznaje da je neka nesretna udovica, jecajući na kiši, pala pred njim na koljena, ali nije dirnula tvrdo glumčevo srce. Prije svog sna Nikanor Ivanovič uopće nije poznavao djela pjesnika Puškina, ali njega samoga je odlično poznavao, i svakodnevno je nekoliko puta izgovarao rečenice kao: «Hoće li Puškin platiti stanarinu»«, ili «Nije li žarulju na stubištu odvrnuo Puškin?», «Hoće li Puškin kupiti petrolej?» Sada, kad je upoznao jedno od njegovih djela, Nikanor Ivanovič se ražalostio, zamislio je ženu na koljenima, sa siročadi, na kiši, i nehotice je pomislio: «Baš je tip taj Kurolesov!» A taj je, stalno povisujući glas, nastavio s kajanjem i dokraja je smutio Nikanora Ivanoviča zato što se odjednom stao obraćati nekome koga na pozornici nije bilo i u ime tog nenazočnog sam je sebi odgovarao, pritom se oslovljavajući čas «gospodaru», čas «barune», čas «oče», čas «sine», čas na «vi», čas na «ti».
Nikanor Ivanovič razumio je samo jedno: da je glumac umro zlom smrću uzviknuvši: «Ključevi!
Ključevimoji!» — i svalio se poslije toga na pod, hropćući i oprezno trgajući sa sebe kravatu.
Umrijevši, Kurolesov se digao, otresao prašinu s hlača od fraka, naklonio se, nasmiješivši se lažnim smiješkom, i udaljio se praćen mlakim pljeskom. A konferansije je progovorio tako: — Čuli smo svi zajedno «Škrtog viteza» u izvrsnoj iz vedbi Save Potapoviča. Taj se vitez nadao da će živahne nimfe dotrčati k njemu i da će se desiti još mnogo ugod nih stvari u tom smislu. Ali, kako vidite, ništa se od toga nije dogodilo, nikakve nimfe nisu dotrčale k njemu, ni muze mu nisu platile danak, i nikakvih kula nije podigao, nego je, obratno, završio vrlo loše, umro je u vražju mater od kapi na svojoj škrinji s valutom i dragim kamenjem.
Upozoravam vas da će se i s vama desiti nešto slično, ako ne i gore, ako ne budete predali valutu!
Da li je Puškinova poezija proizvela takav dojam ili prozaični govor konferansijea, tek odjedared se začuo iz dvorane sramežljiv glas: — Predajem valutu.
— Usrdno molim, izvolite na pozornicu! — uljudno je pozvao konferansije uprijevši pogled u tamnu dvoranu.
I na pozornici se pojavio plavokosi građanin malena rasta koji se, sudeći po licu, nije brijao već tri tjedna.
— Oprostite, kako glasi vaše prezime? — raspitao se konferansije.
