— Kanavkin Nikolaj — sramežljivo se odazvao taj što se javio.
— A! Drago mi je, građanine Kanavkine, dakle?
— Predajem — tiho je rekao Kanavkin.
— Koliko?
— Tisuću dolara i dvadeset zlatnih desetica.
— Bravo! To je sve što imate?
Voditelj programa upro je pogled ravno u Kanavkino— ve oči, a Nikanoru Ivanoviču se čak učinilo da su iz tog pogleda briznule zrake koje su Kanavkina prezrele skroz naskroz, poput rendgenskih zraka. U dvorani su ljudi prestali disati.
— Vjerujem! — konačno je uskliknuo artist i ugasio svoj pogled — vjerujem! Te oči ne lažu. Ta koliko sam vamputa govorio da je vaša temeljna greška u tome što potcje— njujete značenje ljudskog pogleda. Shvatite, jezik može sakriti istinu, ali oči nikad! Netko vam iznenada postavi pitanje, vi čak ni ne trepnete, u sekundi ovladate sobom i znate što je potrebno reći da se sakrije istina, i govorite sasvim uvjerljivo, i nijedan mišić na vašem licu se ne pomakne, ali jao, istina, uznemirena pitanjem, s dna duše u trenu skoči u oči, i sve je gotovo. Primijećena je, a vi ste uhvaćeni!
Izrekavši, i to s velikim žarom, taj vrlo uvjerljivi govor, artist se vrlo ljubazno raspitao kod Kanavkina: — Gdje su skriveni?
— Kod moje tete, Porohovnikove, na Prečistenki…
— A! To znači… čekajte… to znači kod Klavdije Ilji— nične, zar ne?
— Da.
— Ah da, da, da, da! U maloj vili? S vrtićem? Kako da ne, znam, znam! A kamo ste ih tamo gurnuli?
— U podrum, u kutiju od čokolade…
Artist je pljesnuo rukama.
— Jeste li vidjeli tako nešto? — uzviknuo je ogorčeno!
— Ta oni će tamo zapljesniviti, istrunuti! Zar je moguće takvim ljudima povjeriti valutu? A? Bogami, sasvim kao djeca!
Kanavkin je i sam shvatio da je pretjerao i prekardašio, pa je spustio svoju glavu s čuperkom.
— Novac — nastavio je artist — treba čuvati u državnoj banci, u specijalnim suhim i dobro čuvanim prostorijama, a nipošto u tetinom podrumu gdje ga posebno mogu ude— siti štakori! Stid vas bilo, Kanavkine! Ta vi ste odrastao čovjek!
Kanavkin više nije znao što bi sa sobom, pa je samo cupkao rever svog sakoa, — No dobro — smekšao se artist — nemojmo biti zlo pamtila… — I odjednom neočekivano dodao: — Uzgred: ujedno, da uzalud još jednom ne trošimo kola, nema li i ta teta štogod? A?
Kanavkin je zadrhtao, ne očekujući takav razvoj stvari, a kazalištem je zavladala šutnja. — E, Kanavkin — prijekornoljubazno rekao je konfe— ransije — a ja sam ga još hvalio! Eto ti ga na, počeo je dobro a onda odjednom zastao! Besmislica, Kanavkine! Zar ni sam malo prije govorio o očima. Vidi se da i teta ima. Za što nas uzalud mučite?
— Ima! — odvažno je viknuo Kanavkin.
— Bravo! — povikao je konferansije.
— Bravo! — riknula je dvorana.
Kad je nastupila tišina, konferansije je čestitao Ka— navkinu, stisnuo njegovu ruku, ponudio da ga kući u grad odvezu kolima, i naredio nekome iza kulisa da istim kolima pođe po tetu i da je zamoli neka izvoli doći na program ženskog kazališta.
— Da, htio sam upitati, nije li teta rekla gdje krije svoj novac? — raspitao se konferansije, ljubazno Kanavkinu nu deći cigaretu i upaljenu šibicu. Taj se, paleći cigaretu, na smiješio nekako tugaljivo.
— Vjerujem, vjerujem — uzdahnuvši rekao je artist — ta stara škrtica ne samo nećaku nego ni vragu ne bi to rekla.
Što možemo, pokušat ćemo u njoj probuditi ljudske osje ćaje. Možda još nisu sagnjile sve strune u njezinoj lihvar skoj dušici. Želim vam sreću, Kanavkine!
Sretni se Kanavkin odvezao. Artist je upitao nema li još nekog tko želi predati valutu, ali je umjesto odgovora uslijedila šutnja.
— Čudaci, bogami! — slegnuvši ramenima, rekao je artist, i zastor ga je sakrio.
Svjetiljke su se ugasile, neko vrijeme bila je tama, daleko u njoj začuo se nervozni tenor koji je pjevao: «I grumeni zlata leže tamo, meni oni pripadaju samo!» Zatim se iz daljine dvaput začuo pljesak.
— U ženskom kazalištu neka damica priznaje — neoče kivano je progovorio riđi bradati susjed Nikanora Ivano— viča i, uzdahnuvši, dodao: — Eh, da nema mojih gusaka!
Imam, brate, ratoborne guske u Lianozovu. Bojim se da će krepati bez mene. Borbena perad, osjetljiva, traži nje gu… Eh, da nema mojih gusaka! Ne možeš mene ushititi Puškinom — i opet je uzdahnuo.Tada je u dvorani jarko zasvjetlilo, i Nikanor Ivanovič je počeo sanjati kako su kroz sva vrata nahrupili kuhari u bijelim kapama i s kutlačama u rukama. Kuharski pomoćnici dovukli su u dvoranu kotao s juhom i pladanj s narezanim crnim kruhom. Gledaoci su živnuli. Veseli kuhari motali su se među teatarskom publikom, razlijevali juhu u zdjelice i dijelili kruh.
— Jedite, djeco — vikali su kuhari — i predajte valutu!
Zašto da ovdje badava sjedite? Zar vam je trebalo da ku sate tu čorbu. Umjesto da odete kući i dobro se napijete, založite, i bog te veseli!
— Zašto, na primjer, sjediš ti ovdje, tatice? — obratio se izravno Nikanoru Ivanoviču debeli kuhar s nabreklim cr venim vratom, pružajući mu zdjelicu gdje je u tekućini osamljeno plivao list kupusa.
— Nemam! Nemam! Nemam ja! — očajničkim je gla som zavapio Nikanor Ivanovič — nemam, razumiješ li?
