— Nemaš? — prijetećim glasom zaurlao je kuhar. — Ne maš? — upitao je ženskim ljupkim glasom. — Nemaš, nemaš — umirujuće je promrmljao preobrazujući se u liječničku pomoćnicu Praskovju Fjodorovnu.
Ta je nježno tresla rame Nikanora Ivanoviča koji je u snu stenjao. Tada su se rasplinuli kuhari i nestalo je kazalište sa zastorom. Nikanor Ivanovič ugledao je kroz suze svoju sobu u bolnici i dvojicu u bijelim ogrtačima, ali ne nametljive kuhare koji su ljudima naturali svoje savjete, nego liječnike i istu Praskovju Fjodorovnu koja nije držala u ruci zdjelicu nego tanjurić pokriven gazom na kojoj je ležala šprica.
— Što je to — s gorčinom je govorio Nikanor Ivanovič dok su mu davali injekciju — nemam pa nemam! Neka im Puškin preda valutu. Ja nemam!
— Nemaš, nemaš — umirivala je dobroćudna Praskovja Fjodorovna — čega nemaš, to ne boli.
Nikanoru Ivanoviču postalo je lakše poslije injekcije, i on je zaspao bez ikakvih snoviđenja.
Ali zahvaljujući njegovim krikovima nemir je prešao u sobu 120 gdje se bolesnik probudio i počeo tražiti svoju glavu, i u sobu 118 gdje se uznemirio nepoznati majstor iu tuzi lomio ruke gledajući mjesec, sjećajući se gorke, posljednje u životu, jesenske noći, trake svjetla ispod vrata u podrumu, i opuštene kose.
Iz sobe 118 nemir je po balkonu doletio k Ivanu, on se probudio i zaplakao.
Ali je liječnik brzo umirio sve uznemirene umobolne i oni su zadrijemali. Posljednji je zaspao Ivan kad je nad rijekom već svanjivalo. Poslije lijeka koji je ispunio čitavo njegovo tijelo — umirenje je k njemu došlo poput vala i prelilo ga. Njegovo je tijelo postalo lagano, a glavu je dri— jemež zapuhnuo kao topli vjetrić. Zaspao je i posljednje što je čuo na javi bilo je cvrkutanje ptica u šumi, pred zoru. Ali su one brzo umukle i on je počeo sanjati da se sunce već spustilo nad Ćelavom gorom i bila je ta gora opkoljena dvostrukim obručem…
Sunce se već spustilo nad Ćelavom gorom i bila je ta gora opkoljena dvostrukim obručem.
Konjanička ala što je oko podneva prerezala put pro— kuratoru otkasala je k Hebronskim vratima grada. Njezin put bio je već pripremljen. Pješadija Kapadokijske kohorte potisnula je u stranu skupine ljudi, mula i deva, i dižući do neba bijele stupove prašine, ala je u kasu stigla do raskršća gdje su se susretale dvije ceste: južna koja vodi u Betlehem i sjeverozapadna — u Jaffu. Ala je jurnula sjeverozapadnom cestom. Kapadokijci su bili razasuti po rubovima ceste i pravovremeno odagnali s nje u stranu sve karavane koje su žurile na praznik u Jeršalajim. Gomila hodočasnika stajala je iza Kapadokijaca, napustivši privremene prugaste šatore koje su razapeli na travi.
Prevalivši oko kilometar, ala je prestigla drugu kohortu Munjevite legije i prevalivši još jedan kilometar približila se prvoj, k podnožju Ćelave gore. Tu se požurila.
Zapovjednik je razdijelio alu na vodove i oni su opkolili čitavo podnožje nevisoka brežuljka ostavivši slobodnim samo jedan uspon s jafske ceste.
Kroz neko vrijeme za alom je do brežuljka prispjela druga kohorta, popela se na jedan stupanj više i poput vijenca opasala goru.
Konačno je prispjela centurija pod zapovjedništvom Marka Štakoraša. Išla je razvučena u dva lanca po rubovima ceste, a između tih lanaca pod konvojem tajne straže vozila su se u taljigama trojica osuđenika s bijelim daskamana vratu, a na svakoj od njih bilo je napisano «razbojnik i buntovnik»; na dva jezika — aramejskom i grčkom.
Iza taljiga s osuđenicima išle su druge, natovarene svježe istesanim stupovima s poprečnim gredama, s konopima, lopatama, mješinama s vodom i sjekirama. Na tim taljigama vozilo se šest krvnika. Za njima se vozio centurion Mark, načelnik straže hrama u Jeršalajimu i onaj čovjek u kapuljači s kojim je Pilat imao kratko savjetovanje u zamračenoj sobi u dvorcu.
Povorka je završavala vojničkim lancem, a za njim je išlo oko dvije tisuće znatiželjnika koji se nisu uplašili paklene vrućine i željeli su prisustvovati zanimljivu prizoru. K ovim znatiželjnicima iz grada priključili su se sada radoznali hodočasnici koji su bez prepreka pristupili repu povorke. Uz visoke poklike glasonoša koji su pratili kolonu i vikali ono što je u podne vikao Pilat, povorka se dovukla na Ćelavu goru.
Ala je sve njih propustila u drugi obruč, a druga centurija propustila je samo one koji su imali posla kod izvršenja kazne, pa zatim brzo manevrirajući raspršila gomilu oko cijelog brežuljka tako da se ova našla između pješadijskog obruča gore i konjaničkog dolje. Gomila je sada mogla vidjeti kažnjavanje kroz rijetki lanac pješadijaca.
Dakle, od vremena kad je započela procesija na Ćelavu goru, prošlo je više od tri sata i sunce se već spuštalo nad Ćelavom gorom, ali je vrućina bila još uvijek neizdrživa i vojnici su u oba obruča patili, mučila ih je dosada, a u duši su proklinjali trojicu razbojnika želeći im iskreno skoru smrt.
