Maleni zapovjednik ale mokra čela i od znoja tamnoj na leđima bijeloj košulji, koji se nalazio podno brežuljka kod otvorenog uspona, stalno je prilazio kožnatoj mješini u prvom redu, crpio iz nje pregršti vode, pio i močio svoj turban. Osjetivši od toga neko olakšanje, odlazio je i opet mjerio naprijed i nazad prašni put koji je vodio na vrh.
Njegov je dugački mač kuckao po kožnatoj vezanoj čizmi.
Zapovjednik je htio svojim vojnicima pokazati primjer izdržljivosti, ali je žaleći vojnike dopustio da od kopalja zabodenih u zemlju naprave piramide i nabacaju na njih bijele plašteve. Pod tim zaklonima skrivali su se Sirijci odnemilosrdnog sunca. Mješine su se brzo praznile i konjanici iz raznih vodova odlazili bi redom po vodu u dolinu pod gorom, gdje je u rijetkoj sjeni kržljavih dudova dovršavao svoje dane mutni potok na toj đavolskoj vrućini.
Tu su stajali, loveći slabu sjenu i dosađujući se, konjušari i držali mirne konje.
Muke i psovke vojnika na račun razbojnika bile su razumljive. Bojazni prokuratorove što se tiče nereda koji bi mogli nastati u vrijeme izvršenja kazne u mrskomu gradu Jeršalajimu, srećom nisu bile opravdane. I kad je počeo četvrti sat mučenja, na podnožju između dvaju obruča pješadije i konjanika, nije ostao, nasuprot svim očekivanjima, nijedan čovjek. Sunce je ispržilo gomilu i odagnalo je natrag u Jeršalajim. Iza obruča dvaju rimskih centurija našla su se samo dva psa za koje se nije znalo kome pripadaju i kako su dospjeli na brežuljak. Ali je i njih smoždila vrućina i oni su legli, ispružili jezike, teško su disali i nisu poklanjali nikakvu pažnju zelenim gušterima, jedinim bićima koja se nisu bojala sunca i trčala između užarenog kamenja i nekakvih biljaka velikih bodlji koje su puzale po zemlji.
Nitko nije pokušao da otme osuđenike ni u samom Jeršalajimu, poplavljenom vojskom, ni ovdje na opkoljenom brežuljku, i gomila se vratila u grad jer stvarno gotovo ništa zanimljiva nije bilo u izvršenju kazne, a u gradu su se već vršile pripreme za početak velikog praznika Pashe.
Još više od konjice patila je od vrućine rimska pješadija u drugom obruču. Centurion Stakoraš jedino je dopustio vojnicima — da skinu šljemove i pokriju se bijelim maramama namočenim u vodu, ali je držao vojnike da stoje s kopljima u rukama. On je sam u takvoj marami, ali ne mokroj nego suhoj, hodao nedaleko od grupe krvnika a da čak nije skinuo sa svoje košulje ni posrebrene lavlje gubice, ni mač ni nož. Sunce je udaralo ravno u centuriona, a da mu nije štetilo, a na lavlje gubice nije se moglo ni pogledati, oči je izjedalo oslijepljujuće blještanje srebra koje kao da je uzavrelo na suncu.
Unakaženo lice Štakoraševo nije pokazivalo ni umora ni nezadovoljstva, i činilo se da bi divovski centurion mogao tako hodati čitav dan i još jedan dan — ukratko toliko koliko bi trebalo. Stalno hoda s rukama na pojasu s privjescima od mjedi, stalno mrko pogledava čas stupove s kažnjenicima čas vojnike u obruču, stalno ravnodušno odbacuje vrhom rutave čizme ljudske kosti koje su s vremenom izblijedjele ili kremenčiće koji bi mu dolazili pod noge.
Čovjek u kapuljači smjestio se na tronošcu nedaleko od stupova i sjedio u dobroćudnoj nepomičnosti, tek ponekad od dosade prutićem razgrćući pijesak.
Ono što je rečeno kako iza lanca legionara nije bilo nijednog čovjeka, nije sasvim točno. Jedan je čovjek tamo bio, ali ga naprosto nisu svi vidjeli. Nije se smjestio na onoj strani gdje je bio slobodan pristup na brdo, i s koje se najbolje moglo vidjeti izvršenje kazne, već na sjevernoj strani, tamo gdje brežuljak nije bio položit ni dostupan, nego neravan, gdje su bile i provalije i pukotine, tamo gdje je, grčevito se uhvativši u pukotini za zemlju, nebom prokletu i bezvodnu, pokušavalo da živi bolesno smokvino drvo.
Upravo pod drvetom koje nije davalo nikakve sjene utvrdio se taj jedini gledalac koji nije bio sudionik mučenja, i sjedio je na kamenu od samog početka, to jest već četvrti sat. Da, zato da vidi izvršenje kazne, nije izabrao najbolji nego najgori položaj. Ali ipak i s njega su se vidjeli stupovi, vidjele su se iza lanca i dvije blještave mrlje na centurionovim grudima, a to je čovjeku koji vidljivo nije želio da ga itko primijeti i da ga itko uznemirava, bilo potpuno dovoljno.
Ali prije četiri sata, na početku mučenja, taj se čovjek uopće nije tako ponašao i mogao je biti primijećen zbog čega je vjerojatno sada promijenio svoje ponašanje i povukao se.
