Tada, čim je povorka izbila na sam vrh s one strane lanca, on se pojavio prvi put, i to — kao čovjek koji je očito zakasnio. Teško je disao i nije išao nego trčao na brežuljak, gurao se, i vidjevši da se pred njim kao i pred svima ostalima zatvorio lanac, naivno pokušao, pretvarajući se kako ne razumije razdražene povike, prodrijeti između vojnika do samog mjesta kažnjavanja gdje su već skidali osuđenike s taljiga. Za to je dobio težak udarac tupim krajemkoplja u grudi, i odskočio od vojnika kriknuvši ne od boli nego od očajanja. Legionaru koji ga je udario, dobacio je zamućeni i prema svemu ravnodušni pogled, kao čovjek koji nije osjetljiv na fizičku bol.
Teško je disao, kašljao i držao se za grudi, optrčao je brežuljak u želji da na sjevernoj strani pronađe nekakvu pukotinu u lancu gdje bi se mogao provući. Ali je već bilo kasno, lanac se zgusnuo. I čovjek s unakaženim od muke licem bio je prisiljen da odustane od svojih pokušaja da prodre do taljiga s kojih su već skinuli stupove. Ovi pokušaji ne bi ni do čega doveli osim što bi on bio uhvaćen, a da toga dana bude uhapšen ni na koji način nije ulazilo u njegove planove.
I eto, on je otišao prema raspuklini gdje je bilo mirnije i gdje mu nitko nije smetao.
Sada, dok je sjedio na kamenu, taj je crnobradi čovjek, kojemu su oči bile upaljene od sunca i besanice, tugovao. Uzdisao je i, rastvorivši svoj od skitnje otrcani talit, koji se od plavog pretvorio u prljavosivi, razgolitivši ozlijeđene kopljem grudi po kojima je tekao prljavi znoj, u neizdrživoj je muci dizao oči k nebu prateći tri lešinara koji su već davno kružili u visini predosjećajući skorašnji pir, upirao je beznadni pogled u žutu zemlju i vidio na njoj polurazvaljenu pseću lubanju i guštere koji su oko njega trčali.
Čovjekove muke bile su tako velike da je ponekad razgovarao sam sa sobom.
— O, ja sam glupan… — mrmljao je njišući se na kamenu u duševnoj boli i noktima grebao opaljene grudi.
Glupan, nerazumna žena, kukavica! Strvina sam, a ne čovjek!
Zašutio bi, poniknuo glavom, zatim popio tople vode iz drvene čuturice, ponovo živnuo i hvatao nož skriven pod talitom na grudima, pa komadić pergamenta koji je ležao pred njim na kamenu zajedno sa štapićem i bočicom tuša.
Na tom pergamentu već su bile nabačene bilješke: «Jure trenuci, i ja, Levi Matej, nalazim se na Ćelavoj gori, a smrti još nema!» Dalje:»Sunce se spušta, a smrti nema!» Bez nade, sada je Levi Matej zapisao oštrim štapićem tako: «Bože! Zašto si na njega gnjevan? Pošalji mu smrt.» Nakon što je to zapisao, bez suza je zajecao i opet noktima izranio svoje grudi.
Uzrok Levijeva očajanja bio je u strašnoj nesreći koja je zadesila Ješuu i njega, a osim toga u strašnoj greški koju je on, Levi, po vlastitom mišljenju, počinio. Prekjučer su se Ješua i Levi nalazili u Betfageji kraj Jeršalajima gdje su bili gosti jednog vrtlara kojemu su se vrlo svidjele Ješuine propovijedi. Čitavo jutro oba gosta radila su u povrtnjaku pomažući domaćinu, a navečer, po hladovini, namjeravali su otići u Jeršalajim. Ali je Ješua požurio, rekao je da ga u gradu čeka neodloživi posao i otišao oko podneva sam.
Eto, u tome se krila prva pogreška Levija Mateja. Zašto, zašto ga je pustio samog!
Navečer Matej nije mogao otići u Jeršalajim. Shrvala ga je neka neočekivana i užasna bolest. Tresao se, njegovo se tijelo napunilo vatrom, počeo je cvokotati zubima i svaki čas molio vode. Nikamo ići nije mogao. Svalio se na pokrovac u vrtlarevoj staji i ležao na njemu do zore u petak kad je bolest isto tako neočekivano napustila Levija kao što ga je i napala Iako je bio još slab a njegove noge drhtale, on se mučen nekim predosjećajem nesreće oprostio od domaćina i uputio u Jeršalajim. Tamo je doznao da ga njegova slutnja nije prevarila, nesreća se dogodila. Levi je bio u mnoštvu i čuo kako je prokurator objavio presudu.
Kad su osuđenike poveli na goru, Levi Matej trčao je kraj lanca u mnoštvu radoznalih, nastojeći da na neki način neprimjetno dade znak Ješui, pa makar samo da je on, Levi, ovdje, s njim, da ga nije napustio na posljednjem putu i da se moli da Ješuina smrt nastupi što prije. Ali Ješua koji je gledao u daljinu, tamo kamo su ga vozili, nije, dakako, vidio Levija.
I tako, kad je povorka prošla oko pola vrste cestom, Mateja kojeg su gurali u gomili uz sam lanac obasjala je jednostavna i genijalna misao, i odmah je u svojoj gorljivosti obasuo sam sebe prokletstvima što mu nije sinula ranije.
Vojnici nisu hodali u tijesnom lancu, između njih su bilirazmaci. S velikom spretnošću i vrlo točnim proračunom mogao se čovjek sagnuti, protrčati između dva legionara, dočepati se taljiga i skočiti na njih. Tada je Ješua spašen od muka.
