Dovoljan je jedan trenutak da udari Ješuu nožem u leđa i dovikne mu: «Ješua! Spašavam te i odlazim zajedno s tobom! Ja, Matej, tvoj vjerni i jedini učenik!» A ako bi Bog blagoslovio još jedan slobodni časak, mogao bi uspjeti da se sam zakolje i izbjegne smrt na stupu. Uostalom, ovo posljednje malo je zanimalo Levija, bivšeg skupljača poreza. Njemu je bilo svejedno kako će umrijeti. Htio je samo jedno, da Ješua koji u životu nikome nije učinio ni najmanjeg zla izbjegne mučenje.
Plan je bio vrlo dobar, ali je stvar bila u tome da Levi nije imao sa sobom nož. Nije imao ni novaca.
Bijesan na sebe, Levi se izvukao iz gomile i otrčao natrag u grad. U njegovoj užarenoj glavi skakala je samo jedna grozničava misao, kako da odmah sada, na bilo koji način, nabavi u gradu nož i stigne povorku.
Dotrčao je do gradskih vrata, zaobilazeći žurno karavane koje su se uvlačile u grad, i ugledao s lijeve strane otvorena vrata dućančića gdje se prodavao kruh.
Teško dišući poslije trčanja po užarenoj cesti, Levi se svladao, vrlo staloženo ušao u dućan, pozdravio gazdaricu koja je stajala za tezgom, zamolio da mu s police skine najgornji kruščić koji mu se sviđao više od ostalih, i kad se ona okrenula, tiho je i brzo uzeo s tezge to od čega bolje ništa ne može biti — naoštreni kao britva dugački krušni nož, i odmah izišao iz dućana. Za nekoliko minuta on je ponovo bio na jafskoj cesti. Ali se povorka više nije vidjela. Potrčao je. Pokatkad morao se zavaliti ravno u prašinu i ležati nepomično kako bi došao do daha. I tako je ležao, začuđujući prolaznike na mulama i pješake koji su išli u Jeršalajim. Ležao je slušajući kako lupa njegovo srce ne samo u grudima nego i u glavi i u ušima. Odmorivši se malo, ustajao je i nastavljao trčati, ali sve polaganije i polaganije. Kad je konačno ugledao dugu povorku koja je u daljini podizala prašinu, ona je već bila kod podnožja gore.
— O, bože!… — zastenjao je Levi shvativši da će zakasniti. I on je zakasnio.Kad je istekao četvrti sat mučenja, Levijeve muke dosegle su najviši stupanj i on je pobjesnio. Digao se s kamena, bacio na zemlju beskorisno, kako je sada mislio, ukradeni nož, pogazio čuturicu nogom, lišivši se tako vode, zbacio s glave kefi, čupao svoju rijetku kosu i počeo se proklinjati.
Proklinjao se, izgovarajući besmislene riječi, vikao i pljuvao, psovao svog oca i majku koji su na svijet porodili glupana.
Kad je uvidio da kletve i proklinjanja ne djeluju, te da se ništa zbog toga na sunčevoj žezi ne mijenja, stisnuo je šake, zažmirio i dignuo ih prema suncu koje je puzalo sve niže, produžujući sjene i odlazeći da padne u Sredozemno more, i zatražio od Boga brzo čudo. Tražio je da Bog odmah pošalje Ješui smrt.
Otvorivši oči, uvjerio se da je sve na brežuljku bez promjene, osim što su blještave mrlje na centurionovim grudima potamnjele. Sunce je bacalo svoje zrake na leđa kažnjenika koji su licima bili okrenuti prema Jeršalajimu.
Tada je Levi povikao: — Proklinjem te, Bože!
Promuklim glasom vikao je da se uvjerio u nepravednost Boga i da ne namjerava da mu i nadalje vjeruje.
— Ti si gluh! — vikao je Levi. — Da nisi gluh, ti bi me čuo i odmah ga ubio!
Zažmirivši, Levi je očekivao plamen koji će na njega pasti s neba i uništiti ga. To se nije dogodilo, i ne otvarajući kapke Levi je nastavio vikati prema nebu pakosne i uvredljive riječi. Vikao je o svom potpunom razočaranju i o postojanju drugih bogova i religija. Da, drugi bog ne bi to dopustio, nikada ne bi dopustio da čovjeka poput Ješue pali sunce na stupu.
— Ja sam se prevario! — vikao je sasvim promuklo Levi. — Ti si bog zla! Ili zar je tvoje oči sasvim zaslijepio dim sa žrtvenika u hramu, a tvoje uši prestale da bilo što čuju osim zvukova svećeničkih truba? Ti nisi svemogući bog! Ti si crni bog! Proklinjem te, bože razbojnika, njihov pokrovitelju i njihova dušo!
Tada je nešto puhnulo u lice bivšem skupljaču poreza i nešto je zašuštalo kraj njegovih nogu. Puhnulo je još jednom i tada, otvorivši oči, Levi je ugledao da se sve na svijetu promijenilo pod utjecajem njegovih prokletstava ili silom nekih drugih razloga. Sunce je nestalo a da nije došlo do mora u koje je tonulo svake večeri. Progutavši ga, nebom se sa zapada digao, strašno i neizbježno, olujni oblak. Njegovi su rubovi već kipjeli bijelom pjenom, crni divlji trbuh žuto se bljeskao. Oblak je režao, i iz njega su od vremena na vrijeme izbijale vatrene niti. Po jafskoj cesti, po oskudnoj Gihonskoj dolini, iznad šatora hodočasnika, gonjeni vjetrom što se iznenada digao, letjeli su stupovi prašine.
Levi je ušutio nastojeći da smisli hoće li oluja koja će se sada nadviti nad Jeršalajim donijeti bilo kakvu promjenu u sudbi nesretnog Ješue. I odmah, dok je gledao plamene niti koje su sjekle oblak, počeo je moliti da munja udari u Ješuin stup. U pokajanju gledajući čisto nebo koje još nije progutao oblak i gdje su se lešinari spuštali da se uklone oluji, Levi je pomislio da je bezumno požurio sa svojim prokletstvima: sada ga Bog neće uslišati.
