Skrenuvši pogled prema podnožju brežuljka, Levi ga je prikovao za mjesto gdje je stao konjanički puk koji se rasipao, i vidio da su se tamo dogodile značajne promjene.
S visine Leviju je uspjelo da dobro razgleda kako su se vojnici užurbali i vadili koplja iz zemlje, kako su na sebe prebacivali plašteve, kako su konjovoci jahali cestom vodeći vrance za uzde. Puk je odlazio, to je bilo jasno.
Štiteći se rukom od prašine koja mu je udarala u lice, Levi je pljuvao i nastojao dokučiti što bi to moglo značiti da se konjica sprema na odlazak? Svrnuo je pogled naviše i promotrio lik u grimiznom vojničkom plastu koji se uspinjao na mjesto mučenja. I tada se od slutnje radosnog svršetka sledilo srce bivšeg skupljača poreza.
Onaj što se uspinjao u petom satu patnji razbojnika bio je zapovjednik kohorte koji je dojašio iz Jeršalajima u pratnji posilnog. Lanac se vojnika na Štakorašev znak raz— maknuo i centurion je salutirao tribunu. Taj je odveo Šta— koraša u stranu i nešto mu šapnuo. Centurion je po drugi put salutirao i krenuo prema grupi krvnika koji su sjedili na kamenju kod podnožja stupova. Tribun je upravio svoje korake k onome koji je sjedio na tronošcu, a ovaj se uljudno digao u susret tribunu. Njima se pridružio i načelnik straže u hramu.
Štakoraš je s odvratnošću pogledao prljave krpe što su ležale na zemlji pod stupovima, krpe koje su nedavno bile odjeća prestupnika i koju nisu htjeli uzeti krvnici, pozvao je dvojicu od njih i zapovjedio: — Za mnom!
S najbližeg stupa čula se promukla besmislena pjesmica. Obješeni na njemu Hestas sišao je s uma na kraju trećeg sata mučenja od muha i sunca, i sada je tiho pjevao nešto o grožđu, ali je glavom koju je pokrivala čalma ipak ponekad mahao i tada su se muhe mlitavo dizale s njegova lica i vraćale se opet na njega.
Dismas na drugom stupu patio je više od druge dvojice zato što se nije onesvješćivao, i mahao je glavom često i ravnomjerno, ulijevo i udesno, da bi uhom udarao po ramenu.
Sretniji od druge dvojice bio je Ješua. Već prvoga sata njega su uhvatile nesvjestice, a zatim je pao u polusan spustivši glavu u razmotanoj čalmi. Zbog toga su ga muhe i obadi potpuno oblijepili, tako da je njegovo lice nestalo ispod crne pomične mase. Na slabinama, trbuhu i pod pa— zuhama sjedili su debeli obadi i sisali žuto nago tijelo.
Slijedeći pokrete čovjeka u kapuljači, jedan od krvnika uzeo je koplje, a drugi je donio k stupu vedro i spužvu. Prvi od krvnika podigao je koplje i dodirnuo njime najprije jednu a zatim drugu Ješuinu ruku, koje su bile istegnute i privezane konopcima za poprečnu dasku na stupu. Tijelo je s isturenim rebrima zadrhtalo. Krvnik je krajem kopalja prešao po trbuhu. Tada je Ješua podigao glavu i muhe su se uz zujanje podigle, i otkrilo se lice razapetog, nateklo od uboda, sa zakrvavljenim očima, lice koje se jedva moglo prepoznati.
Otvorivši kapke, HaNocri je pogledao dolje. Njegove oči, obično jasne, bile su sada mutne.
— HaNocri! — rekao je krvnik.
HaNocri je pomaknuo natekle usne i odazvao se hrapavim razbojničkim glasom — Što hoćeš? Zašto si mi prišao?
— Pij! — rekao je krvnik i vodom natopljena spužva na kraju koplja podigla se k Ješuinim usnama. Radost je bljesnula u njegovim očima, pripio je usne k spužvi i po hlepno upijao vlagu. Sa susjednog stupa dopro je Disma— sov glas: — Nepravda! Ja sam isto takav razbojnik kao i on!
Dismas se naprezao, ali se nije mogao pomaknuti, njegove su ruke na tri mjesta na poprečnoj daski držali obruči od konopca. Uvukao je trbuh, nokte je zario u krajeve daske, glavu je držao okrenutu prema Ješuinom stupu, srdžba je plivala u Dismasovim očima.
Oblak prašine pokrio je čistinu, smrklo se. Kad je prašina nestala, centurion je viknuo: — Šuti na drugom stupu!
Dismas je zašutio. Ješua se otrgnuo od spužve i nastojeći da njegov glas zvuči ljubazno i uvjerljivo, iako mu to nije uspjelo, promuklo je zamolio krvnika: — Daj njemu piti.
Postajalo je sve tamnije. Oblak je prelio već pola neba, jureći prema Jeršalajimu, bijeli uskiptjeli oblaci brzali su sprijeda natopljeni crnom vlagom i plamenom.
Bljesnulo je i zagrmjelo iznad samog brežuljka. Krvnik je skinuo spužvu s koplja.
— Slavi velikodušnog hegemona! — svečano je šapnuo i tiho ubo Ješuu u srce. On je zadrhtao, šapnuo: — Hegemon…
Krv je pojurila po njegovu trbuhu, donja čeljust grčevito je zadrhtala i njegova je glava poniknula.
Kod drugog udarca groma krvnik je već pojio Disma— sa i s istim riječima: — Slavi hegemona! — ubio je i njega.
Hestas, lišen uma, plašljivo je kriknuo tek što se krvnik našao kraj njega, ali kad je spužva dotakla njegove usne zaurlao je nešto i zarinuo u nju zube. Za nekoliko sekundi objesilo se i njegovo tijelo koliko su to dopuštali konopci.
Čovjek u kapuljači išao je za krvnikom i centurionom, a iza njega — načelnik hramske straže. Zaustavili su se kod prvog stupa, čovjek u kapuljači pažljivo je promotrio okrvavljenog Ješuu, taknuo bijelom rukavicom stopalo i rekao pratiocima: — Mrtav.
Isto se ponovilo i kod druga dva stupa.
