Poslije toga tribun je dao znak centurionu, okrenuo se i udaljio s vrha zajedno s načelnikom hramske straže i čovjekom u kapuljači. Nastala je polutama, i munje su brazdale crno nebo. Iz njega je iznenada prsnuo blijesak, i krik centuriona: «Skidaj obruč!» — utonuo je u grmljavini.
Sretni vojnici počeli su trčati s brežuljka stavljajući šljemove na glavu. Tama je prekrila Jeršalajim.
Prolom je započeo naglo i snašao centuriju u pola puta na brežuljku. Kiša se srušila tako strašno da su, dok su vojnici trčali nizbrdo, za njima već u potjeru letjeli po bješnjeli potoci. Vojnici su se klizali i padali u razmekšanoj ilovači, žureći prema ravnoj cesti kojom je — već jedva vidljiva u kišnoj kopreni — odlazila u Jeršalajim do niti mokra konjica. Za nekoliko časaka u dimnoj čorbi oluje, vode i blijeska, na brežuljku je ostao samo jedan čovjek. Mahao je ne uzalud ukradenim nožem, padao sa klizavih grebena, hvatao se bilo za što, ponekad je puzao na koljenima, žureći se prema stupovima. Čas bi nestajao u potpunoj magli, čas bi ga iznenada osvijetlilo treperavo svjetlo.
Doprijevši do stupova, već do gležanja u vodi, zbacio je sa sebe otežali; vodom natopljeni, talit, ostao je samo u košulji i priljubio se k Ješuinim nogama. Prerezao je konopce na goljenicama, podigao se na donju prečku, zagrlio Ješuu i oslobodio ruke od gornjih uza. Nago mokro tijelo Ješuino palo je na Levija i povalilo ga na zemlju. Levi ga je odmah htio naprtiti na leđa, ali ga je neka misao zaustavila. Ostavio je na zemlji, u vodi, tijelo zabačene glave i razmaknutih ruku, i potrčao posrćući u blatu od ilovače prema drugim stupovima. Prerezao je konopce i na njima, te su se dva tijela srušila na zemlju.
Prošlo je nekoliko časaka i na vrhu brežuljka ostala su samo dva tijela i tri stupa. Voda je udarala i kotrljala ta tijela.
Ni Levija ni Ješuina tijela na vrhu brežuljka u to vrijeme više nije bilo.
Ujutro u petak, to jest drugi dan poslije proklete seanse, namješteničko osoblje Varijetea: knjigovođa Vasilij Stjepanovič Lastočkin, dva računarca, tri daktilografkinje, obje blagajnice, podvornici, razvođači i čistačice — ukratko, svi koji su bili prisutni, nisu se nalazili na poslu i na radnim mjestima nego su svi sjedili na prozorskim daskama prozora koji su izlazili na Sadovu ulicu i gledali što se dešava pred zidom Varijetea. Pred zidom u dva se reda protezao višetisućni red kojemu se rep nalazio na Kudrinskom trgu. Na čelu tog reda stajalo je dvadesetak u scenskim krugovima Moskve dobro poznatih preprodavača.
Red se ponašao vrlo uznemireno, privlačio pažnju građana koji su prolazili mimo i zabavljao se prepričavanjem uzbudljivih priča o jučerašnjoj nevjerojatnoj seansi crne magije. Te priče zbunile su knjigovođu Vasilija Stjepanoviča koji sinoć nije bio na spektaklu. Razvođači su pričali bogznašto, između ostalog kako su poslije završetka čuvene seanse neke građanke trčale po ulici nepristojno odjevene, i ostale stvari u tom smislu. Skromni i tihi Vasilij Stjepanovič samo je treptao očima slušajući priče o svim tim čudesima, i nikako nije znao što da poduzme, a međutim morao je nešto poduzeti, i to upravo on, jer je sada bio najstariji u čitavom timu Varijetea.
Do deset sati ujutro red onih koji su žudili za ulaznicama toliko je nabujao da su o njemu stigle glasine do milicije i sa začudnom brzinom prispjeli su pješadijski i konjički odredi koji su taj red doveli u neki pravedni poredak. Ipak zmija duljine jednog kilometra koja je sada stajala u pravilnom poretku predstavljala je već sama po sebi veliku sablazan i dovodila građane iz Sadove ulice do zabune.
To je bilo izvan Varijetea, ali unutra također nije bilo sve kako treba.
Od najranijeg jutra počeli su zvoniti i zvonili su bez prestanka telefoni u Lihodejevljevu kabinetu, u kabinetu Rimskog, u knjigovodstvu, na blagajni i u Varenuhinu kabinetu. Iz početka je Vasilij Stjepanovič nešto odgovarao, odgovarala je i blagajnica, mrmljali su nešto u telefon i razvođači, a zatim su posve prestali odgovarati jer na pitanja gdje su Lihodejev, Varenuha, Rimski, nisu uopće mogli ništa odgovoriti. Isprva su pokušali da se otresu riječima «Lihodejev je u svom stanu», ali su iz grada odgovarali da su već telefonirali u stan i da stan odgovara da je Lihodejev u Varijeteu.
Telefonirala je uzbuđena dama, tražila Rimskog, njoj su savjetovali da telefonira njegovoj ženi, na što je slušalica jecajući odgovorila da je upravo ona njegova žena i da Rimskog nigdje nema. Počinjala je nekakva zbrka.
Čistačica je već svima ispričala kako je u kabinetu findirektora, kamo je došla da pospremi, vidjela vrata širom otvorena, upaljene svjetiljke, prozor u vrt razbijen, naslonjač se valjao po podu, ali nikoga nije bilo.
Poslije deset sati upala je u Varijete madame Rimska.
