Sve više zapanjen, knjigovođa je stisnuo dragocjenu torbu pod pazuhom, izvadio iz novčanika červonac i pokazao ga šoferu.
— Ne vozim! — kratko je rekao ovaj.
— Oprostite… — počeo je knjigovođa ali ga je šofer prekinuo: — Imate li novčanice od tri rublja?
Potpuno zbunjen, knjigovođa je izvadio iz novčanika dvijetri novčanice od rublja i pokazao ih šoferu.
— Sjednite — viknuo je taj i ukopčao taksimetar tako da ga umalo nije slomio. — Idemo.
— Zar nemate sitniša za uzvraćanje? — bojažljivo je upitao knjigovođa.
— Pun džep mi je sitniša! — zaurlao je šofer i u ogle dalcu su se odrazile njegove zakrvavljene oči. — Danas mi je to već treći slučaj. Pa i drugima se isto desilo. Daje neki pasji sin červonac, a ja njemu uzvraćam — četiri i pedeset.
Izlazi hulja! Za pet minuta gledam: umjesto červonca na ljepnica s boce kisele vode! — šofer je izrekao nekoliko nepristojnih riječi. — Drugi — kraj Zubovske ulice. Červo nac. Dajem ostatak od tri rublja. Otišao je. Gurnem ruku u novčanik, a odatle pčela — bode mi prst! Ah ti!… — šofer je opet umetnuo nepristojne riječi. — A červonca nema. Ju čer u Varijeteu (nepristojne riječi) nekakav gadmađioni— čar izveo je seansu s červoncima (nepristojne riječi)…
Knjigovođa je zanijemio, naježio se i napravio takvo lice kao da i samu riječ «Varijete» čuje prvi put, a pomislio je: «No, no!»…Dovezavši se kamo treba, sretno je platio, ušao u zgradu i uputio se hodnikom prema šefovu kabinetu i već je putem shvatio da nije došao u pravo vrijeme. Nekakva je gungula carevala u kancelarijama Scenske komisije.
Mimo knjigovođe protrčala je dostavljačica izbuljenih očiju i s maramom koja joj je sjela na zatiljak.
— Nema, nema, nema! Nema, mili moji! — vikala je obraćajući se ne zna se kome — kaput i hlače su tu, a u ka putu ničega nema!
Nestala je iza nekih vrata i odmah su se iza nje začuli zvukovi razbitog posuđa. Iz sekretarove sobe istrčao je knjigovođi poznati šef prvog sektora komisije, ali je bio u takvu stanju da nije knjigovođu prepoznao i nestao je bez traga.
Potresen svime što je vidio, knjigovođa je došao do sekretarske sobe koja je bila predsoblje kabineta predsjednika komisije i tu se do kraja zaprepastio.
Iza zatvorenih vrata kabineta začuo se strašni glas koji je bez sumnje pripadao Prohoru Petroviču, predsjedniku komisije. «Sigurno nekome čita bukvicu!» pomislio je zbunjeni knjigovođa, i osvrnuvši se ugledao nešto drugo: u kožnatom naslonjaču zabacivši glavu na naslon, nezadrživo jecajući, s mokrim rupčićem u ruci ležala je, ispruživši noge gotovo do sredine sobe, osobna tajnica Prohora Petroviča — ljepotica Ana Ričardovna.
Čitava brada Ane Ričardovne bila je umrljana ružem, a po breskvastim obrazima tekli su sa trepavica crni potoci razmočene boje.
Vidjevši da je netko ušao, Ana Ričardovna je skočila, bacila se prema knjigovođi, uhvatila revere njegova kaputa, počela tresti knjigovođu i vikati: — Hvala bogu! Našao se jedan hrabar! Svi su se razbje— žali, svi su izdali! Idemo, idemo k njemu, ja ne znam što da radim! — i nastavivši s jecanjem povukla je knjigovođu u kabinet.
Dospjevši u kabinet, knjigovođa je prvo ispustio torbu i sve su se misli u njegovoj glavi prevrnule naglavce.
I treba reći da je bilo razloga za to.
Kraj velikog pisaćeg stola s masivnom tintarnicom sjedilo je prazno odijelo i nenamočenim u tintu, suhim perom pisalo na papiru. Odijelo je imalo kravatu, iz džepića odijela virilo je nalivpero, ali iznad ovratnika nije bilo ni vrata ni glave jednako kao što iz manžeta nisu izlazile šake. Odijelo je bilo udubljeno u rad i uopće nije primjećivalo metež koji je naokolo vladao. Čuvši da je netko ušao, odijelo se zavalilo u naslonjač i iznad ovratnika je prozvučao knjigovođi poznati glas Prohora Petroviča: — Što to znači? Pa na vratima piše da ne primam.
Ljepoticatajnica vrisnula je i lomeći ruke povikala: — Vidite li? Vidite?! Nema ga! Nema! Vratite ga, vra tite!
Tada je kroz vrata kabineta netko provirio, uzdahnuo i izletio napolje. Knjigovođa je osjetio da su mu noge klec— nule, i sjeo je na kraj stolice, ali nije zaboravio podići torbu. Ana Ričardovna skakala je oko knjigovođe hvatajući ga za kaput i vikala: — Uvijek, uvijek sam ga opominjala kad je psovao!
Evo, sad je dobio svoje! — Tada je ljepotica dotrčala k pi saćem stolu i melodioznim, nježnim glasom, malo unjkavo poslije plača, uskliknula: — Prosa! Gdje ste?
— Tko je vama ovdje «Prosa»? — Upitalo je oholo odi jelo i još se dublje zavalilo u naslonjač.
— Ne prepoznaje me! Mene ne prepoznaje! Razumijete li!… — jecala je tajnica.
— Molim da ne plačete u kabinetu! — već je ljutilo re klo naprasito odijelo na pruge i rukavom prigrnulo novi svežanj papira s očitim ciljem da na njih stavi rješenja.
— Ne, ne mogu to gledati, ne, ne mogu! — povikala je Ana Ričardovna i istrčala u sekretarsku sobu, a za njom je poput taneta izletio i knjigovođa.
