— Zamislite, sjedim — pričala je, tresući se od uzbuđe nja, Ana Ričardovna, i ponovo je uhvatila knjigovođin ru kav — i ulazi mačak. Crni, zdravi kao nilski konj. Ja, daka ko, viknem «sic!» On — napolje, a umjesto njega ulazi de beljko, također s mačjom gubicom i kaže: «Zar vi, građan ko, vičete posjetiocima — sic»? — i ide ravno Prohoru Pe— troviču. Ja, dakako, vičem za njim: «Zar ste poludjeli?» A on, bezobrazno, ravno Prohoru Petroviču i sjedne u naslo njač njemu nasuprot. A on… on je čovjek najbolje duše,ali nervozan. Planuo je, ne poričem. Nervozni čovjek, radi kao vol — planuo je. «Zašto vi, kaže, ulazite bez najave?» A taj prostak, zamislite, zavalio se u naslonjač i kaže sa smiješkom: «A ja sam, kaže, došao da s vama poslovno razgovaram». Prohor Petrovič opet je planuo: «Zauzet sam». A taj, pomislite samo, odgovara: «Ničim vi niste zauzeti»… Ha? No, tada je dakako Prohor Petrovič izgubio strpljenje i povikao: «Što to znači? Izvedite ga napolje, da me vragovi odnesu!» A taj se, zamislite, smješka i kaže: «Da vas vragovi odnesu? Pa što, to je moguće!» I — paf! Nisam dospjela viknuti, gledam, nema onog s mačjom njuškom i sje… sjedi… odijelo… Heee!… — razvukla je usta koja su izgubila obrise i zacvilila Ana Ričardovna.
Gušeći se u jecajima, udahnula je, ali je izrekla nešto sasvim nezamislivo: — I piše, piše, piše! Da poludiš! Govori na telefonu!
Odijelo! Svi su se razbježali kao zečevi!
Knjigovođa je samo stajao i drhtao. Ali ga je tada sudbina spasila. U sekretarsku sobu mirnim poslovnim hodom ulazila je milicija, dva čovjeka. Kad ih je ugledala, ljepotica je zajecala, još jače upirući prstom u vrata kabineta.
— Nemojte plakati, građanko — mirno je rekao prvi, a knjigovođa je, osjećajući da je on ovdje sasvim suvišan, is trčao iz sekretarske sobe i za čas je bio na svježem zraku.
U njegovoj je glavi bio neki propuh, brujalo je kao u cijevi, i u tom brujanju čuli su se dijelovi pripovijesti razvođača o sinoćnjem mačku koji je sudjelovao u seansi. «Ehehe!
Da to nije taj naš mačak?» Kako nije ništa obavio u komisiji, savjesni Vasilij Stje— panovič je odlučio da ode u njezinu filijalu koja se nalazila u Vaganjkovskoj ulici i, da se malo smiri, prevalio je put do filijale pješice.
Gradska scenska filijala nalazila se u vili koju je ogulilo vrijeme, u dubini dvorišta, i bila je poznata po svojim crvenim stupovima u vestibilu. Ali nisu samo stupovi čudili tog dana posjetioce filijale nego ono što se dešavalo pod njima.
Nekoliko posjetilaca stajalo je zaprepašteno i gledalo zaplakanu gospođicu što je sjedila kraj stola na kojem je ležala specijalna scenska literatura koju je gospođica prodavala. U sadašnjem trenutku gospođica nije nikome ništa od te literature nudila i na suosjećajna pitanja samo je odmahivala rukom, a dotle se odozgo i odozdo i sa strane iz svih odjela filijale čula histerična zvonjava najmanje dvadeset telefonskih aparata.
Isplakavši se, gospođica je odjednom uzdrhtala, histerično viknula: — Evo opet! — I neočekivano zapjevala drhtavim sopranom: Slavno more, sveti Bajkale..
Dostavljač koji se pojavio na stepenicama zaprijetio je nekome šakom i zapjevao zajedno s gospođicom nezvuč— nim, mutnim baritonom: Slavni moj brode, ribarska bačvo…
Glasu dostavljača pridružili su se drugi glasovi, zbor je počeo rasti i na kraju je pjesma zagrmjela u svim kute— vima filijale. U najbližoj sobi br. 6, gdje se nalazio račun— skokontrolni odjel, osobito se isticala nečija promukla oktava.
Hej lađaru, pokreni valove!… — urlao je dostavljač na stepenicama.
Suze su tekle po djevojčinu licu, pokušala je stisnuti zube, ali su se njezina usta sama otvarala i ona je pjevala za oktavu više od dostavljača: Junaku nije daleko!…
Posjetioce filijale koji su stajali bez riječi zapanjilo je to da je zbor, koji je bio raspršen na raznim mjestima, pjevao vrlo skladno, kao da je čitav zbor stajao ne skidajući oči s nevidljiva dirigenta.
Prolaznici u Vaganjkovskoj ulici zaustavljali su se kod ograde dvorišta, čudeći se veselju koje je vladalo u filijali.
Čim je prva kitica došla do kraja, pjevanje se naglo stišalo, opet kao pod palicom dirigenta. Dostavljač je tiho prekleo i nestao.Tada su se otvorila glavna vrata i u njima se pojavio građanin u ljetnom kaputu ispod kojeg su stršale pole bijelog ogrtača, a s njim milicioner.
— Poduzmite mjere, doktore, molim vas! — histerično je viknula djevojka.
Na stepenice je istrčao sekretar filijale i očito izgarajući od stida i smetenosti, progovorio zapinjući: — Vidite, doktore, kod nas je slučaj nekakve masovne hipnoze, pa je potrebno… — Nije završio rečenicu, počeo se daviti riječima i iznenada zapjevao tenorom: Silka i Nerčinsk..
— Glupan! — dospjela je viknuti djevojka, ali nije objas nila na koga se to odnosi, nego je umjesto toga izvela pri silnu ruladu i sama zapjevala o Šilki i Nerčinsku.
— Svladajte se! Prestanite pjevati! — obratio se doktor sekretaru.
