Po svemu se vidjelo da bi sekretar i sam dao sve na svijetu da prestane pjevati, ali prestati nije mogao i zajedno sa zborom doprla je do ušiju prolaznika na ulici vijest da ga «u prašumi nije dirnula proždrljiva zvijer i metak progonitelja nije ga stigao»!
Tek što je završila kitica, djevojka je prva dobila porciju valerijane od liječnika, a zatim je on potrčao za sekretarom i drugima — da ih napoji valerijanom.
— Oprostite, građanko — naglo se obratio Vasilij Stje— panovič djevojci. — Nije li k vama dolazio crni mačak?
— Kakav mačak? — ljutilo je povikala djevojka. — Ma garac je kod nas u filijali, magarac! — I k tome dodala: — Neka čuje, sve ću ja ispričati — stvarno je ispričala što se dogodilo.
Ispostavilo se da je rukovodilac gradske filijale «koji je do kraja upropastio rekreativne razonode» (prema djevojčinim riječima) patio od manije da organizira najrazličitije kružoke.
— Ulagivao se pretpostavljenima! — urlala je djevojka.
Tokom godine rukovodilac je uspio da organizira kružok za proučavanje Ljermontova, šahovski i za igru» dama», pingpong i kružok jahanja. Prema ljetu prijetio je organiziranjem kružoka za veslanje na rijekama i kružoka alpinista. I evo danas, u podnevnoj pauzi, ulazi on, rukovodilac…
— … i vodi ispod ruke nekakvog pasjeg sina — pričala je djevojka — za kojeg se ne zna odakle se stvorio, u koc kastim hlačama, naprslim cvikerima i… njuške sasvim nemoguće!…
I tada, prema djevojčinu pričanju, predstavio ga je svima koji su ručali za stolom filijale kao uglednog stručnjaka za organiziranje zborskih kružoka.
Lica budućih alpinista su se smrkla, ali ih je rukovodilac odmah pozvao da budu vedri, a specijalist se šalio i pravio dosjetke i kleo se da pjevanje oduzima samo malo vremena, a koristi od pjevanja da je, uostalom, cijeli vagon.
No, dakako, kako je izjavila djevojka, prvi su skočili Fanov i Kosarčuk, poznate ulizice i izjavili da se upisuju.
Tada su se ostali službenici uvjerili da ih pjevanje neće mimoići i morali su se i oni upisati u kružok. Odlučili su da pjevaju u podnevnoj pauzi, jer je ostalo vrijeme bilo zauzeto Ljermontovom i igranjem «dame». Rukovodilac je, da bi dao primjer, izjavio da je on tenor, i dalje je sve krenulo kao u ružnom snu. Kockasti zborovođaspecijalist je povikao: — Domisoldo! — izvukao stidljivce iza ormara gdje su pokušali da se spase od pjevanja, Kosarčuku je rekao da ima apsolutni sluh, potužio se, jadikovao, molio da poštu ju starog regentapjevača, tuckao tonskom vilicom po pr stima, moleći da zaori «Slavno more».
Zaorili su. I divno su zaorili. Kockasti se stvarno razumio u svoj posao. Otpjevali su prvu kiticu. Tada se regent ispričao, rekao: «Samo časak… «— i nestao.
Mislili su da će se zaista vratiti za časak. Ali je prošlo i deset minuta, a njega nema. Radost je uhvatila filijalce — pobjegao je!
I odjednom su sami od sebe zapjevali drugu kiticu.
Poveo je Kosarčuk koji možda nije imao apsolutni sluh već prilično ugodni visoki tenor. Otpjevali su. Regenta nema! Otišli su na svoja mjesta, ali nisu dospjeli ni sjestikad su protiv svoje volje zapjevali. Zaustaviti se nisu mogli. Umuknu na tri minute i opet zaore. Umuknu — zaore! Tada su shvatili da je s njima zlo. Rukovodilac se od stida zatvorio u svoj kabinet!
Tada se djevojčina priča prekinula — valerijana nije ništa pomogla.
Za četvrt sata k ogradi u Vaganjskoj ulici prispjela su tri kamiona i u njih se ukrcao čitav personal filijale na čelu s rukovodiocem.
Čim je prvi kamion, zanjihavši se kod ulaznih vrata, izišao na ulicu, službenici koji su stajali na platformi i držali jedan drugoga za ramena, otvorili su usta i popularna pjesma zaorila je u cijeloj ulici. Drugi je kamion prihvatio pjesmu, za njim i treći. Tako su krenuli.
Prolaznici koji su žurili po svom poslu, bacali su pogled na kamione tek usput, i nimalo se nisu čudili jer su pretpostavljali da to ekskurzija odlazi izvan grada. Vozili su se stvarno izvan grada, ali ne na izlet nego u kliniku profesora Stravinskog.
Za pola je sata knjigovođa, koji je već sasvim bio izgubio glavu, dospio do financijskog sektora, s nadom da će se napokon riješiti službenoga novca. Poučen iskustvom, najprije je oprezno pogledao u dugačku dvoranu gdje su za matiranim staklima sa zlatnim natpisima sjedili službenici. Nikakvih znakova uznemirenosti ili nereda knjigovođa ovdje nije našao. Bilo je tiho, kako i pristoji solidnoj ustanovi.
Vasilij Stjepanovič gurnuo je glavu u prozorčić iznad kojeg je bilo napisano «Primanje novca», pozdravio je nekog, njemu nepoznatog, namještenika i uljudno zamolio uplatnicu.
— A zašto? — upitao je namještenik u prozorčiću.
Knjigovođa se zabezeknuo.
— Hoću predati novac. Ja sam iz Varijetea.
— Časak — odgovorio je namještenik i u trenu je zatvo rio mrežom otvor u staklu.
