«Čudno!…» — pomislio je knjigovođa. Njegovo čuđenje bilo je posve prirodno. Prvi put u životu susreo se s takvim okolnostima. Svima je poznato kako je teško dobiti novac, za to se uvijek mogu naći prepreke. Ali u tridesetogodišnjoj praksi knjigovođe nije bilo slučaja da bi netko, bilo to pravno ili privatno lice, oklijevao da primi novac.
Ali se konačno mrežica dignula, i knjigovođa se opet približio prozorčiću.
— Imate li mnogo? — upitao je namještenik.
— Dvadeset i jednu tisuću sedam stotina jedanaest ru— balja.
— Oho! — tko zna zašto, ironično je odgovorio službe nik i pružio knjigovođi zeleni listić.
Dobro poznavajući propise, knjigovođa ga je u trenu ispunio i počeo odvezivati vrpcu na paketu. Kad je odmotao svoj teret, pred očima mu se smračilo, nešto je bolećivo promrmljao.
Pred njegovim očima zatitrao je strani novac: tu su bili svežnjevi kanadskih dolara, engleskih funti, holand— skih guldena, litavskih lata, estonskih kruna…
— Evo ga, jedan od onih varalica iz Varijetea! — začuo se strašni glas kraj zabezeknutog knjigovođe. I smjesta je Vasilij Stjepanovič uhapšen.
U vrijeme dok se savjesni knjigovođa vozio u taksiju da bi kasnije nabasao na odijelo koje piše — iz prvog razreda vagona br. 9 kijevskoga vlaka koji je prispio u Moskvu među ostalima izišao je pristojni putnik s malim platnenim kovčegom u ruci. Taj putnik nije bio nitko drugi neko ujak pokojnog Berlioza, Maksimilijan Andrejevič Poplavski, ekonomistplaner, sa stalnim boravkom u Kijevu, u bivšoj Institutskoj ulici. Razlog dolaska Maksimilijana Andrejeviča u Moskvu bio je telegram koji je prekjučer prispio sa slijedećim sadržajem: «Upravo me je pregazio tramvaj na Patrijaršijskim ribnjacima pogreb petak tri sata dođi Berlioz».
Maksimilijana Andrejeviča smatrali su, i opravdano, jednim od pametnijih ljudi u Kijevu. Ali sličan telegram može zbuniti i najpametnijeg čovjeka. Ako netko telegra— fira da ga je pregazio tramvaj, onda je jasno da ga nije pregazio nasmrt. Ali kakve onda ima veze pogreb? Ili mu je vrlo slabo i predviđa da će umrijeti? To je moguće, ali je u najvećoj mjeri čudna ta preciznost: odakle ipak zna da će mu pogreb biti u petak u trisata?
Čudan telegram!
Dakako, pametni ljudi i jesu zato pametni da se snađu u zapletenim stvarima. Vrlo jednostavno. Desila se pogreška i telegram su prenijeli neispravno. Riječ «me» bez sumnje je dospjela ovamo iz drugog telegrama umjesto riječi «Berlioza» koja je uzela oblik «Berlioz» i dospjela na kraj telegrama. S takvom ispravkom smisao je telegrama postao jasan, ali dakako, tragičan.Kad je utihnuo poriv bola koji je zahvatio suprugu Maksimilijana Andrejeviča, on se brzo počeo spremati u Moskvu.
Valja otkriti jednu tajnu Maksimilijana Andrejeviča.
Nema zbora, njemu je bilo žao ženina nećaka koji je poginuo u cvatu svog života. Ali, dakako, kao poslovni čovjek shvaćao je da nema nikakve potrebe da on prisustvuje pogrebu. Pa ipak se Maksimilijanu Andrejeviču vrlo žurilo u Moskvu. U čemu je bila stvar? U jednom — u stanu. Stan u Moskvi — to je ozbiljna stvar! Ne zna se zašto, ali Kijev se nije sviđao Maksimilijanu Andrejeviču i misao na preseljenje u Moskvu toliko ga je u posljednje vrijeme izjedala da je čak počeo loše spavati. Nije ga radovalo proljetno plavljenje Dnjepra kad se preplavljujući otoke na niskoj obali voda slijevala s horizontom. Nije ga radovao po svojoj ljepoti potresni pogled koji se otkrivao s podnožja spomenika knezu Vladimiru. Nisu ga veselile sunčane mrlje koje su u proljeće plesale po putovima od opeke na Vladimirovu brežuljku. Ništa od toga nije htio, htio je samo jedno — da se preseli u Moskvu.
Oglasi u novinama o zamjeni stana u Institutskoj ulici u Kijevu za manji stan u Moskvi nisu donijeli nikakav rezultat. Interesenata nije bilo, a ako bi se rijetki i našli, njihovi prijedlozi nisu bili pošteni.
Telegram je potresao Maksimilijana Andrejeviča. To je bio trenutak kojeg bi bilo grehota propustiti. Poslovni ljudi znaju da se takvi trenuci ne ponavljaju.
Ukratko, ne obazirući se ni na kakve teškoće moralo se pronaći način da se naslijedi nećakov stan u Sadovoj ulici. Da, to je bilo komplicirano, vrlo komplicirano, ali je te komplikacije trebalo svladati pod bilo koju cijenu.
Iskusni Maksimilijan Andrejevič znao je da za to prvi neophodni korak mora biti slijedeći: treba da se čovjek makar privremeno prijavi kao stanar u trima sobama pokojnog nećaka.
Maksimilijan Andrejevič ušao je u petak kroz vrata sobe u kojoj se nalazila uprava kuće br. 302bis u Sadovoj ulici u Moskvi.
U uskoj sobi, gdje je na zidu visio stari plakat koji je prikazivao u nekoliko slika način oživljavanja utopljenikaiz rijeke, kraj drvena stola sjedio je potpuno sam čovjek srednjih godina, neobrijan i nemirnih očiju.
— Mogu li vidjeti predsjednika uprave? — ljubazno je upitao ekonomistplaner skidajući šešir dok je stavljao svoj kovčeg na praznu stolicu.
