Ovo, reklo bi se, obično pitanje iz nepoznatog je razloga zbunilo čovjeka tako da se čak promijenio u licu.
Uznemireno škiljeći očima., promrmljao je nerazgovjetno da predsjednika nema.
— Je li u svome stanu? — upitao je Poplav&ki. — Hitno ga trebam.
Čovjek je opet odgovorio nekako vrlo nerazgovijetno, ali se ipak moglo pogoditi da predsjednika nema ni u stanu.
— A kada će biti?
Čovjek na to nije ništa odgovorio i s nekakvom je tugom pogledao kroz prozor.
«Aha!…» — rekao je sam sebi pametni Poplavski i raspitao se o tajniku.
Čudni čovjek za stolom čak je pocrvenio od naprezanja i rekao opet nerazgovijetno da tajnika također nema… kid će doći ne zna se i… da je tajnik bolestan…
«Aha!…» — rekao je za sebe Poplavski. — Ali netko je od uprave tu?
— Ja — slabim se glasom odazvao čovjek.
— Vidite — značajno je progovorio Poplavski — ja sam jedini baštinik pokojnog Berlioza, mojeg nećaka, poginu log kako je poznato na Patrijaršijskim ribnjacima, i ja sam obavezan prema zakonu preuzeti baštinu koja se nalazi u našem stanu br. 50…
— Nisam upoznat s tom stvari, druže… — tužno ga je prekinuo čovjek.
— Ali, dopustite — zvučnim je glasom rekao Poplavski — vi ste član uprave i obavezni ste…
I tada je u sobu ušao nekakav građanin. Kad ga je vidio, čovjek kraj stola je problijedio.
— Član uprave Pjatnažko? — upitao je pridošlica čo vjeka.
— Ja sam — odgovorio je taj, jedva čujno.Pridošlica je nešto šapnuo čovjeku, on se potpuno zbunjen dignuo sa stolice, i za nekoliko časaka Poplavski je ostao sam u praznoj sobi kućne uprave.
«Eh, kakve li komplikacije! Trebalo bi sve njih odmah…» — Ijutito je pomislio Poplavski dok je prelazio asfaltno dvorište i žurio u stan br. 50.
Tek što je ekonomistplaner pozvonio, vrata su se otvorila i Maksimilijan Andrejevič ušao je u polutamno predsoblje. Malo ga je začudila okolnost što nije bilo jasno tko mu je otvorio: u predsoblju nije bilo nikoga osim ogromnog crnog mačka koji je sjedio na stolici.
Maksimilijan Andrejevič se nakašljao, tapkao nogama i tada su se otvorila vrata kabineta i u predsoblje je ušao Korovjov. Maksimilijan Andrejevič mu se poklonio ljubazno ali dostojanstveno i rekao: — Zovem se Poplavski. Ja sam ujak…
Ali nije dospio izreći do kraja kad li je Korovjov izvadio iz džepa prljavi rupčić, gurnuo u nj nos i zaplakao.
— … pokojnog Berlioza…
— Kako da ne, kako da ne! — prekinuo ga je Korovjov skidajući rupčić s lica. — Čim sam vas pogledao, pogodio sam da ste to vi! — Tada se zatresao od plača i počeo uzvi kivati: — Kakva nesreća, a? Kako se to moglo dogoditi, a?
— Je li ga tramvaj pregazio? — šaptom je upitao Po plavski.
— Potpuno! — viknuo je Korovjov i njegove su suze is pod naočala potekle u potocima. — Potpuno! Bio sam svje dok. Vjerujte — jedan — glava ode! Desna noga — hrust, na pola! Lijeva — hrust, napola! Evo do čega dovode tramvaji!
— I kako očito nije imao snage da se svlada, Korovjov je turio nos u zid kraj zrcala i grčevito zajecao.
Berliozov ujak bio je iskreno zaprepašten ponašanjem neznanca. «Eto, i još kažu da u našem stoljeću nema ljudi sa srcem!» — pomislio je osjećajući da i njega počinju svrbjeti oči. Ipak, u isto se vrijeme neugodan oblak nadvio nad njegovu dušu i odmah se poput zmije pojavila misao nije li se taj čovjek sa srcem već prijavio kao stanar u pokojnikovom stanu, jer i takvih je primjera bilo u životu.
— Oprostite, jeste li bili prijatelj pokojnog Mise? — upi tao je, rukavom otirući lijevo suho oko a desnim proučavajući potresena od žalosti Korovjova. Ali se taj toliko raz— ridao da se nije moglo ništa razumjeti osim ponavljanih riječi «hrust i napola!» Kad se naplakao do mile volje, Ko— rovjov se konačno odlijepio od zida i promucao: — Ne, ne mogu više! Idem i uzet ću tri stotine kapljica etera, valerijane… — i okrenuvši Poplavskom potpuno za plakano lice dodao: — To su oni, tramvaji!
— Oprostite, jeste li mi vi poslali telegram? — upitao je Maksimilijan Andrejevič, s mukom misleći na to tko bi mogao biti taj čudni cmizdravac.
— On — odgovorio je Korovjov i pokazao prstom na mačka.
Poplavski je izbuljio oči, pretpostavljajući da je krivo čuo.
— Ne, nemam snage, nemam moći — šmrcajući, nasta vio je Korovjov — kad se samo sjetim: kotač na nozi… je dan kotač teži deset pudova… Hrust!… Idem. Leći ću u postelju, zaboravit ću u snu. — I tada je nestao iz pred soblja.
Mačak se pomakao, skočio sa stolice, stao na stražnje noge, podbočio se, otvorio gubicu i rekao: — Ja sam predao telegram. Pa što onda?
Maksimilijanu Andrejeviču se odmah zavrtjelo u glavi, njegove ruke i noge su se ukočile, ispustio je kovčeg i sjeo na stolicu nasuprot mačku.
— Čini mi se da ja pitam na ruskom jeziku — grubo je rekao mačak, — pa što onda?
Ali Poplavski nije ništa odgovorio.
— Legitimaciju! — zaurlao je mačak i ispružio oblu šapu.
