Poplavski koji nije ništa shvaćao i ništa vidio osim dvije iskre koje su plamtjele u mačkovim očima, izvadio je iz džepa legitimaciju kao nož. Mačak je uzeo sa stolića ispred ogledala naočale u crnom teškom okviru, stavio ih na gubicu, postao još značajniji zbog toga, i uzeo legitimaciju iz drhtave ruke Poplavskog.
«Baš me zanima hoću li pasti u nesvijest ili ne?…» — pomislio je Poplavski. Izdaleka su dopirali Korovjovljevi jecaji, čitavo predsoblje napunilo se mirisom etera, valerijane i još nekakve zagušljive gadosti. — Koji vam je odjel izdao dokument? — upitao je ma čak motreći stranice. Odgovor nije uslijedio.
— Četiri stotine dvanaesti — sam sebi je odgovorio ma čak mičući šapom po legitimaciji koju je držao naopako.
— Pa da, dakako! Meni je taj odjel poznat, tamo izdaju le gitimacije kome bilo. A ja, na primjer, ne bih izdao legiti maciju čovjeku kakav ste vi! Ni za što ne bih izdao! Pogle dao bih samo u vaše lice i odmah odbio! — Mačak se tako razljutio da je bacio legitimaciju na pod. — Vaša se prisut nost na pogrebu otkazuje — nastavio je mačak službenim glasom. — Nastojte da otputujete u mjesto stanovanja. — I povikao prema vratima: — Azazello!
Na njegov poziv u predsoblje je dotrčao maleni čovjek, hrom, utegnut u crni triko, s nožem zataknutim za pojas, riđokos, sa žutim očnjakom, s mrenom na lijevom oku.
Poplavski je osjetio da mu ponestaje zraka, podigao se sa stolice i zateturao hvatajući se za srce.
— Azazello, otprati ga! — zapovjedio je mačak i izišao iz predsoblja.
— Poplavski — tiho je promrsio onaj što je ušao — na dam se da je sve jasno?
Poplavski je kimnuo glavom.
— Vrati se odmah u Kijev — nastavio je Azazello. — Sje di tamo tiši od vode, niži od trave i ni o kakvim stanovima u Moskvi ne sanjaj. Jasno?
Oniski čovjek koji je ulijevao Poplavskom smrtni strah svojim očnjakom, nožem i krivim okom, dopirao je ekonomistu samo do ramena, ali je djelovao, energično, skladno i organizirano.
Najprije je podigao legitimaciju i vratio je Maksimili— janu Andrejeviču, i on je uzeo knjižicu mrtvom rukom.
Zatim je taj Azazello jednom rukom podigao kovčeg, drugom otvorio vrata i uzevši Berliozova ujaka pod ruku izveo ga na stubište. Poplavski se prislonio uza zid. Bez ikakva ključa Azazello je otvorio kovčeg, izvadio iz njega ogromnu pečenu kokoš bez jedne noge, umotanu u za— mašćene novine, i stavio je na stubište. Zatim je izvukao dva para rublja, remen za oštrenje britve, nekakvu knjižicu i futrolu, i sve je to nogom gurnuo u provaliju stubišta,osim kokoši. Poletio je i ispražnjen kovčeg. Čulo se kako je dolje pao, i sudeći po zvuku s njega je odletio poklopac.
Zatim je riđi razbojnik uhvatio kokoš za nogu i cijelom kokoši pljoštimice snažno i strašno udario Poplavskog po vratu tako da je trup kokoši odskočio, a noga je ostala u rukama Azazella. «Sve se pobrkalo u kući Oblonskih», kako se istinito izrazio slavni pisac Lav Tolstoj. On bi upravo tako rekao i u ovom slučaju. Da!
Sve se pobrkalo u očima Poplavskog. Dugačka iskra promakla je pred njegovim očima, nju je zatim zamijenila nekakva pogrebna povorka koja je na trenutak pogasila svibanjski dan i Poplavski je poletio niz stepenice držeći u rukama legitimaciju. Doletjevši do okuke, na slijedećem katu, izbio je nogom staklo u prozoru i sjeo na stepenice.
Kraj njega je odskakutala kokoš bez nogu i svalila se u prostor među stepenicama. Azazello, koji je bio ostao gore, oglodao je u trenu kokošju nogu, a kost je gurnuo u pobočni džepić trikoa, vratio se u stan i s treskom zalupio vrata. U to vrijeme odozdo su se začuli oprezni koraci čovjeka koji se uspinjao.
Pretrčavši još jedan zaokret, Poplavski je sjeo na drvenu klupicu u hodniku i duboko udahnuo.
Nekakav stariji čovjek neobično žalosna lica, u starom odijelu od sirove svile i u tvrdom slamnatom šeširu sa zelenom vrpcom, uspinjao se stepenicama i zaustavio se kraj Poplavskog.
— Dopustite da vas upitam, građanine — žalosno je za molio čovjek u svili — gdje je stan br. 50?
— Gore — odsječeno je odgovorio Poplavski.
— Najljepša hvala, građanine — isto tako tužno rekao je čovjek i krenuo gore, a Poplavski se digao i otrčao do— Ije.
