Nameće se pitanje nije li Maksimilijan Andrejevič žurio u miliciju da se žali na razbojnike koji su na njemu izvršili divlje nasilje usred bijela dana? Ne, ni u kom slučaju, to se može sa sigurnošću reći. Ući u miliciju i reći da je, eto, malo prije mačak u naočalama čitao moju legitimaciju, a zatim je čovjek u trikou, s nožem… — ne, građani, Maksimilijan Andrejevič bio je zaista pametan čovjek.Već je bio dolje i kod ulaznih vrata ugledao je druga vrata koja su vodila u neku komoricu. Staklo na tim vratima bilo je razbijeno. Poplavski je spremio legitimaciju u džep, osvrnuo se u nadi da će vidjeti bačene stvari. Ali njima nije bilo ni traga. Poplavski se i sam začudio koliko ga je to malo ogorčilo. Njega je zaokupila druga zanimljiva i privlačna misao: da na onom čovjeku još jednom provjeri ukleti stan. Jer, ako je pitao gdje se stan nalazi, znači išao je onamo prvi put. Vjerojatno je sada uletio ravno u šake bande koja je zasjela u stanu br. 50. Nešto je Poplavskom govorilo da će taj čovjek vrlo brzo izići iz stana. Ni na kakav pogreb nekakvog nećaka Maksimilijan Andrejevič nije se, dakako, više spremao, a do polaska vlaka u Kijev vremena je bilo dovoljno. Ekonomist se osvrnuo i ušao u komoricu. U to vrijeme daleko su gore zalupila vrata. «To je on ušao…» — obamrla srca pomislio je Poplavski. U ko— morici je bilo hladno, vonjalo je na miševe i obuću.
Maksimilijan Andrejevič sjeo je na neku kladu i odlučio da čeka. Pozicija je bila dobra, iz komorice su se izravno vidjela ulazna vrata šeste veže.
Ipak, moralo se čekati dulje nego što je pretpostavljao Kijevljanin. Stubište je čitavo vrijeme bilo prazno. Dobro se čulo kad su se konačno u petom katu zalupila vrata.
Poplavski je zamro. Da, njegovi koraci. «Silazi…» Otvorila su se vrata u katu niže. Koraci su umukli. Ženski glas. Glas žalosna čovjeka, da, to je njegov glas… Izrekao je nešto kao «ostavi me, Krista radi…» Uho Poplavskog je virilo kroz razbijeno staklo. To je uho ulovilo ženski smijeh. I eto promakla su ženina leđa. Žena s kockastom zelenom torbom u rukama izišla je iz veže u dvorište. A koraci čovjeka su se ponovili. «Čudno! On se opet vraća u stan! Da nije on sam iz te bande? Da, vraća se. Evo opet su gore otvorili vrata. Pa što, pričekat ćemo još…» Ovaj put nije trebalo dugo čekati. Zvuk vrata. Koraci.
Koraci su utihli. Očajnički vrisak. Mijaukanje mačka.
Koraci brzi, sitni, dolje, dolje, dolje!
Poplavski je dočekao. Proletio je tužni čovjek, križajući se i nešto mrmljajući, bez šešira, potpuno suluda lica, izgrebene ćele i potpuno mokrih hlača. Počeo je vući kvaku izlaznih vrata, ne shvaćajući u strahu na koju se stranuotvaraju, prema vani ili prema unutra — konačno ih je svladao i izletio na sunce u dvorištu.
Provjeravanje stana bilo je završeno. Ne razmišljajući više ni o pokojnom nećaku, ni o stanu, drhtureći pri pomisli na opasnost kojoj se izvrgao, Maksimilijan Andrejevič odjurio je u dvorište šapćući samo tri riječi «sve je jasno, sve je jasno!» Za nekoliko minuta trolejbus je odnosio ekonomistaplanera u pravcu Kijevskog kolodvora.
Dok je ekonomist sjedio dolje u komorici, desila se s malim čovjekom vrlo neugodna priča. Čovjek je bio bife— džija u Varijeteu i zvao se Andrej Fokič Sokov. Dok se vršila istraga u Varijeteu, Andrej Fokič držao se po strani od svega što se dešavalo, i moglo se primijetiti samo jedno da je postao još žalosniji nego što je to uopće uvijek bio, a osim toga da se raspitivao kod dostavljača Karpova gdje je odsjeo pridošli mag.
Dakle, rastavši se na stubištu s ekonomistom, bifedžija se uspeo do petog kata i pozvonio na vratima stana br. 50.
Njemu su otvorili odmah, ali je bifedžija zadrhtao, zateturao i nije odmah ušao. Bilo je to razumljivo.
Otvorila je vrata djevojka na kojoj nije bilo ništa osim koketne čipkaste pregačice i bijele čipkaste kapice na glavi. Na nogama je, uostalom, imala zlatne cipelice.
Djevojka se odlikovala besprijekornom građom i jedinim nedostatkom njezine vanjštine moglo se smatrati crvenu brazgotinu na vratu.
— Što čekate, uđite kad ste već zvonili — rekla je dje vojka i uprla u bifedžiju zelene, razvratne oči.
Andrej Fokič uzdahnuo je, zatreptao očima i korak— nuo u predsoblje, skinuo šešir. Upravo u to vrijeme u predsoblju je zazvonio telefon. Bestidna sobarica stavila je jednu nogu na stolicu, skinula slušalicu i rekla: — Halo!
Bifedžija nije znao kamo s očima, premještao se s noge na nogu i mislio «Ah, kakve li sobarice kod stranca!
Fuj, kakva svinjarija!» I da se spasi od svinjarije, počeo je gledati u stranu.
Cijelo veliko i polumračno predsoblje bilo je zatrpano neobičnim predmetima i odjećom. Tako je preko naslona stolice bio prebačen plašt podstavljen plamenim suknom,na stoliću pred zrcalom ležao je dugački mač s blještavom zlatnom drškom. Tri mača sa srebrnim drškama stajala su u kutu jednostavno kao ner.i kišobrani ili štapovi. A na je— lenovu rogovlju visile su berete s orlovskim perjem.
— Da — govorila je sobarica u telefon. — Kako? Barun Majgel? Slušam. Da. Gospodin artist je danas kod kuće.
