Da, bit će mu drago da vas vidi. Da, gosti… Frak ili crni kaput. Što? U dvanaest sati, u ponoć. — Svršivši razgovor sobarica je objesila slušalicu i obratila se bifedžiji: — Što želite?
— Moram vidjeti građanina artista.
— Kako? Baš njega osobno?
— Upravo njega — odgovorio je tužno bifedžija.
— Upitat ću — rekla je sobarica, vidljivo se kolebajući, odškrinula vrata u kabinet pokojnog Berlioza i najavila: — Viteže, pojavio se mali čovjek koji kaže da mora vidjeti messira.
— Pa neka uđe — začuo se iz kabineta napukli Korov— jovljev glas.
— Uđite u sobu za primanje — rekla je djevojka jedno stavno kao da je bila ljudski odjevena, otvorila vrata u so bu za primanje, a sama je napustila predsoblje.
Ušavši onamo kamo su ga pozvali, bifedžija je čak zaboravio pošto je došao, toliko ga je zapanjilo kako je soba uređena. Kroz obojena stakla velikih prozora (fantazija draguljareve žene koja je nestala bez traga) prelijevalo se svjetlo neobično slično crkvenom. U starinskom ogromnom kaminu, bez obzira na topli proljetni dan, tinjala su drva. Međutim, u sobi uopće nije bilo toplo nego čak obratno, bifedžiju je obuzela neka grobna vlažnost. Pred kaminom na tigrovoj koži sjedio je, blaženo žmirkajući u plamen, crni mačak. Bio je tu i stol, i pri pogledu na njega bogobojazni bifedžija je zadrhtao; stol je bio pokriven crkvenim brokatom. Na brokatnom stolnjaku stajalo je mnoštvo boca — trbušastih, pljesnivih i prašnih. Među bocama blistao je tanjur, a odmah se vidjelo da je od suha zlata. Kod kamina maleni riđi čovjek, s nožem za pojasom, na dugačkom je čeličnom maču pekao komadić mesa, sok je kapao u plamen, a u dimnjak je odlazio dim. Mirisalo je ne samo na pečenje nego još i na neke vrlo jake parfeme i tamjan zbog čega se bifedžiji koji je već iz novina saznao za Berliozovu pogibiju i za mjesto njegova stanovanja, javila misao da možda služe, zlu ne trebalo, crkveni parastos Berliozu, misao koju je uostalom odmah odagnao kao očito besmislenu.
Ošamućeni bifedžija začuo je neočekivano teški bas: — Cime vam mogu služiti?
Tada je bifedžija u sjeni ugledao onog koji mu je bio potreban.
Crni mag zavalio se na nekom golemom, niskom di— vanu, na kojem su bili razbacani jastuci. Kako se bifedžiji učinilo, artist je bio samo u crnom donjem rublju i u također crnim oštronosim papučama.
— Ja sam — progovorio je bifedžija — upravitelj bifea u Varijeteu…
Artist je ispružio ruku s prstima na kojima je blještalo drago kamenje i, kao da zatvara usta bifedžiji, progovorio vrlo gorljivo: — Ne, ne, ne! Ni riječi više! Ni u kom slučaju i nikada!
U vašem bifeu neću ništa uzeti u usta! Ja sam jučer, naj poštovaniji moj, prolazio mimo vaše tezge i do sada ne mogu zaboraviti ni jesetru ni ovčji sir! Dragocjeni moj! Ov čji sir nije zelene boje, to vas je netko obmanuo. On mora biti bijel. Da, a čaj? Pa to su splačine! Svojim očima sam vidio kako je neka neuredna djevojka dolijevala iz vedra u vaš veliki samovar prokuhanu vodu, a čaj ste u među vremenu nastavili ipak prodavati. Ne, najmiliji, tako se ne može!
— Ja se ispričavam — progovorio je ošamućen tim iz nenadnim napadom Andrej Fokič — nisam došao zbog toga i jesetra tu nema nikakve veze…
— To jest, kako nema veze, ako je pokvarena!
— Poslali su mi jesetru drugorazredne svježine — saop ćio je bifedžija.
— Dragoviću, to je besmislica!
— Kakva besmislica?
— Drugorazredna svježina — eto, to je besmislica! Svje žina je samo jedna — prvorazredna, ona je i posljednja. A ako je jesetra drugorazredne svježine, to znači da je po kvarena. — Ja se ispričavam… — počeo je opet bifedžija ne zna jući kako da se opravda pred artistom koji ga je napadao.
— Ne mogu vas ispričati — tvrdo je rekao taj.
— Ja nisam došao po tom poslu — progovorio je pot puno zbunjeni bifedžija.
— Ne po tom? — začudio se strani mag. — A kakav vas je još posao mogao dovesti k meni? Ako me pamet ne vara, od lica koja su vama bliska po profesiji ja sam po znavao samo neku kantinerku, ali i to već davno, kad vas još nije bilo na svijetu. Uostalom, drago mi je. Azazello!
Klupicu gospodinu upravitelju bifea!
Onaj što je pekao meso osvrnuo se, kod toga je uža— snuo bifedžiju svojim očnjacima, i spretno mu dodao jednu od tamnih hrastovih klupica. Drugih sjedalica u sobi nije bilo.
Bifedžija je progovorio: — Najljepše zahvaljujem — i spustio se na klupicu.
Stražnja se noga odmah s treskom slomila, i bifedžija je prebolno povikavši udario stražnjicom o pod. Dok je pa dao, pokrenuo je nogom drugu klupicu koja je stajala pred njim, s nje je pak prevrnuo na svoje hlače punu čašu crnog vina.
Artist je uskliknuo: — Jao! Da se niste ozlijedili?
Azazello je pomogao bifedžiji da se digne, primaknuo drugu sjedalicu. Glasom punim bola bifedžija je odbio prijedlog artista da skine hlače i osuši ih kod vatre, i osjećajući se nesnosno neugodno u mokrom rublju i hlačama, sjeo je na drugu klupicu vrlo oprezno.
