— Volim sjediti na niskom — progovorio je artist — s niskog nije tako opasno pasti. Da, dakle, stali smo kod je— setre. Dragoviću moj, svježina, svježina i svježina! — evo što mora biti parola svakog bifedžije. Da, ne biste li proba li…
Tada je u crvenom svjetlu kamina bljesnuo pred bife— džijom mač, i Azazello je stavio na zlatni tanjur vrući komad mesa, polio ga limunovim sokom i dodao bifedžiji zlatnu dvozubu vilicu.
— Najljepše… ja…
— Ne, ne, kušajte!Bifedžija je iz ljubaznosti stavio komadić u usta i odmah shvatio da žvače nešto uistinu vrlo svježe i, što je najvažnije, neobično ukusno. Ali dok je žvakao mirisavo, sočno meso, bifedžija samo što se nije zadavio i pao po drugi put. Iz susjedne sobe uletjela je velika tamna ptica i lagano je krilom dirnula bifedžijinu glavu. Sjela je na policu kamina, kraj sata, i tada se ispostavilo da je ta ptica sova. «Gospode bože moj!… — pomislio je, nervozan kao i svi bifedžije, Andrej Fokič. — Kakav stan!…» — Čašu vina? Bijelo, crno? Iz koje zemlje vino prefe rirate u to doba dana?
— Najljepše… ja ne pijem…
— Šteta! Želite li onda partiju kockanja? Ili možda vo lite neke druge igre? Domino, karte?
— Ne igram — već izmoren odazvao se bifedžija.
— Sasvim zlo — zaključio je domaćin. — Nešto, ako ho ćete, zlo krije se u muškarcima koji izbjegavaju vino, igre, društvo predivnih žena, razgovor kraj stola. Takvi ljudi ili su teško bolesni ili potajno mrze okolinu. Istina, moguće su iznimke. Među licima koja su sa mnom sjedala za bo gatu trpezu bili su ponekad čudni podlaci!… Dakle, slu šam vas.
— Vi ste sinoć izvoljeli izvoditi trikove…
— Ja? — uskliknuo je zaprepašteno mag. — Smilujte se!
Meni čak to ni licu ne pristaje!
— Oprostite — rekao je preneraženo bifedžija. — Pa…
seansu crne magije…
— Ah, no da, no da! Dragi moj! Otkrit ću vam tajnu: ja uopće nisam artist, htio sam tek pogledati Moskovljane u masi, a to se najbolje moglo učiniti u kazalištu. Eto, moja svita — kimnuo je u smjeru mačka — upriličila je seansu, ja sam samo sjedio i gledao Moskovljane. Nemojte praviti razočarano lice, nego mi recite što vas je u vezi sa sean som dovelo k meni?
— Izvolite vidjeti, među ostalim, papiri su letjeli sa stropa… — Bifedžija je snizio glas i smušeno se osvrnuo.
— No, njih su ljudi sve pobrali. I eto dolazi k meni u bife mladić, daje mi červonac, ja njemu ostatak od osam i PO… Zatim drugi…
— Također mladić?— Ne, stariji čovjek. Treći, četvrti… Ja svima uzvra ćam sitniš. A danas sam provjerio blagajnu, ali umjesto novaca tamo su — narezani papirići. Prevarili su bife za stotinu devet rubalja.
— Jao, jao, jao! — uskliknuo je artist. — Pa zar su mislili da su to prave novčanice? Ne dopuštam misao da su to učinili svjesno.
Bifedžija se nekako krivo i tužno osvrnuo, ali nije ništa rekao.
— Nisu valjda varalice? — uznemireno je gosta upitao mag. — Zar među Moskovljanima ima varalica?
Umjesto odgovora bifedžija se tako gorko nasmiješio da su otpale sve sumnje: da, među Moskovljanima ima varalica.
— To je nisko! — uzbudio se Woland. — Vi ste čovjek si romašan… Zar ne, vi ste siromašan čovjek?
Bifedžija je uvukao glavu u ramena tako da se vidjelo kako je on — siromašan čovjek.
— A koliko imate uštede?
Pitanje je bilo postavljeno sa suosjećajnim tonom, ali se ipak mora priznati da takvo pitanje nije delikatno.
Bifedžija se zbunio.
— Dvije stotine devet tisuća rubalja u pet štedionica — javio se iz susjedne sobe napukli glas — i kod kuće, ispod poda, dvije stotine zlatnih desetica.
Bifedžija kao da je odrvenio na svojoj klupici.
— No, dakako, to nije velika svota — prezirno je rekao Woland svojem gostu — iako, uostalom, i ona vam zapravo nije potrebna. Kad ćete umrijeti?
Tada se bifedžija uzrujao.
— To nitko ne zna i nikoga se ne tiče — odgovorio je.
— No da, nitko ne zna — čuo se taj isti gadni glas iz ka bineta. — Zamisli, Newtonov binom! Umrijet će za devet mjeseci, u veljači iduće godine od raka jetre na klinici 1.
MGU, u četvrtom odjelu.
Bifedžijino je lice požutjelo.
— Devet mjeseci… — zamišljeno je računao Woland.
— Dvije stotine četrdeset devet tisuća… to izlazi dvadeset i sedam tisuća mjesečno… malo, ali za skromni život do sta.. Da, još i te desetice… — Desetice neće moći realizirati — umiješao se isti glas koji je zaledio bifedžijino srce. — Poslije smrti Andreja Fo— kiča kuću će odmah srušiti i desetice će dospjeti u Držav nu banku.
— Ja vam ne bih savjetovao da ležite na klinici — na stavio je artist. — Kakvog smisla ima umirati u odjelu uz uzdahe i hropac beznadnih bolesnika? Nije li bolje prire diti pir za tih dvadeset i sedam tisuća i uzeti otrov, prese liti se na drugi svijet uz zvukove struna, okružen pijanim ljepoticama i neobuzdanim prijateljima?
Bifedžija je sjedio nepomično i vrlo ostarjelo. Tamni kolutovi okružili su njegove oči, obrazi se objesili, a donja se čeljust opustila.
— Uostalom, mi sanjarimo — uskliknuo je domaćin. — Na posao! Pokažite vaš narezani papir.
Bifedžija je uzrujano izvadio iz džepa svežanj, otvorio ga i ukočio se: u komadiću novina ležali su červonci.
