— Dragi moj, vi ste stvarno bolesni — rekao je Woland i slegnuo ramenima.
Bifedžija se divlje nasmiješio i podigao s klupice.
— Aa… — progovorio je zapinjući — a ako oni opet…
to…
— Hm… — zamislio se artist — tada dođite opet k nama… Izvolite, drago mi je da sam vas upoznao…
Tada je iz kabineta iskočio Korovjov, uhvatio bifedži— jinu ruku, počeo je tresti i moliti Andreja Fokiča da svima, svima izruči pozdrave. Sve to slabo shvaćajući, bifedžija se uputio u predsoblje.
— Hella, otprati! — vikao je Korovjov.
Opet ta riđokosa naga ljepotica u predsoblju!
Bifedžija se provukao kroz vrata, pisnuo: «Do viđenja» — i pošao kao pijan. Spustivši se malo niže, zaustavio se, sjeo na stepenice, izvadio paket, provjerio — červonci su bili na mjestu.
Tada je iz stana na istom katu izišla žena sa zelenom torbom. Kad je opazila čovjeka kako sjedi na stepenicama i tupo gleda u červonce, nasmiješila se i zamišljeno rekla: — Kakva je ta naša kuća… I taj je već od jutra pi jan… Opet su razbili staklo na stubištu!Pogledavši pažljivije bifedžiju dodala je: — Građanine, vama novce kokoši nose!… Ne bi li ih podijelio sa mnom, ha?
— Ostavi me Krista radi! — preplašio se bifedžija i brzo spremio novac.
Žena se nasmijala.
— Idi k vragu, škrtico! Našalila sam se… — I spustila se dolje.
Bifedžija se polagano digao, podigao ruku da popravi šešir i uvjerio se da ga nema na glavi. Užasno mu se nije htjelo vraćati, ali mu je bilo žao šešira. Malo je oklijevao, ali se ipak vratio i pozvonio.
— Što još želite? — upitala ga je prokleta Hella.
— Šešir sam zaboravio… — šapnuo je bifedžija poka zujući svoju ćelu. Hella se okrenula. Bifedžija je u mislima pljunuo i zatvorio oči. Kad ih je otvorio, Hella mu je pru žala njegov šešir i mač s tamnom drškom.
— Nije moje… — šapnuo je bifedžija odgurnuvši mač i brzo stavio šešir na glavu.
— Zar ste došli bez mača? — začudila se Hella.
Bifedžija je nešto promrmljao i brzo krenuo dolje.
Zbog nečeg njegovoj glavi bilo je neudobno i suviše toplo u šeširu. On ga je skinuo, skočio i od straha tiho kriknuo: u njegovim je rukama bila baršunasta bereta s pijetlovim izgužvanim perom. Bifedžija se prekrižio. Tog je časa berete mijauknula, pretvorila se u crnog mačka i skočivši natrag na glavu Andreju Fokiču, zarila je nokte u njegovu ćelu.
Ispustivši vrisak očajanja, bifedžija je potrčao dolje, a mače je skočilo s glave i trknulo gore po stepenicama.
Izbavivši se na zrak, bifedžija je u kasu potrčao prema vratima i zauvijek napustio đavolsku kuću br. 302bis.
Odlično se zna što je s njim bilo dalje. Istrčavši iz veže, bifedžija se divlje osvrnuo kao da nešto traži. Za nekoliko časaka on je bio na drugoj strani ulice, u ljekarni. Tek što je izgovorio riječi: «Recite, molim vas…» — žena za tezgom je uskliknula: — Građanine, vama je cijela glava izgrebena!
Za pet minuta bifedžija je bio povezan gazom, doznao je da se najboljim specijalistima za jetru smatra profesore Bernadskog i Kuzmina, upitao koji je bliže, zacrvenio seod radosti kad je doznao da Kuzmin stanuje doslovce preko dvorišta u maloj bijeloj vili i za dvije minute bio je već u toj vili. Kuća je bila stara ali vrlo, vrlo udobna. Bi— fedžija je upamtio da mu je prva u susret došla stara dadilja koja je htjela njegov šešir, ali kako on nije imao šešira, dadilja je nekamo otišla žvačući praznim ustima.
Umjesto nje pojavila se kraj zrcala i pod nekakvim, kako se činilo, svodom žena srednjih godina i odmah rekla da se može predbilježit i samo za devetnaesti, ne prije.
Bifedžija je odmah shvatio u čemu je spas. Pogledavši ugašenim pogledom s one strane svoda, gdje su u nekoj prostoriji, očito čekaonici, čekala tri čovjeka, šapnuo je: — Smrtno sam bolestan…
Žena je s nevjericom pogledala previjenu bifedžijinu glavu, pokolebala se i rekla: — Što se može… — i pustila bifedžiju s one strane svoda.
U taj su se čas suprotna vrata otvorila, u njima su za— bljesnule zlatne naočale. Žena je u bijelom ogrtaču rekla: — Građani, ovaj bolesnik ide preko reda.
I nije bifedžija dospio da se osvrne kad se već našao u kabinetu profesora Kuzmina. Ništa strašno, svečano i medicinsko nije bilo u toj duguljastoj sobi.
— Što vam je? — upitao je ugodnim glasom profesor Kuzmin i nekako nemirno pogledao povezanu glavu.
— Sada sam iz pouzdanih usta doznao — odgovorio je bifedžija, divlje gledajući nekakvu fotografiranu grupu iza stakla — da ću u veljači slijedeće godine umrijeti od raka na jetri. Molim da to spriječite.
Profesor Kuzmin kako je sjedio tako se i zavalio na visoki kožni gotski naslon.
— Oprostite, ne razumijem vas.. Vi ste… bili kod liječnika? Zašto vam je glava povezana?
— Kakvog liječnika… Kad biste vidjeli tog liječni ka… — odgovorio je bifedžija i odjednom zacvokotao zu bima. — A na glavu se ne obazirite, nema veze… Na glavu pljunite, ona nema veze… Rak na jetrima — molim da spriječite!…
— Ali dopustite, tko vam je to rekao?! — Vjerujte mu! — vatreno je zamolio bifedžija. — On to zna!
