— Ništa ne razumijem! — slegnuvši ramenima, i odgur— nuvši se sa stolicom od stola, govorio je profesor. — Ka ko on može znati kad ćete vi umrijeti? To više što nije liječnik?
— U četvrtom odjeljenju — odgovorio je bifedžija.
Tada je profesor pogledao svog pacijenta, njegovu glavu, vlažne hlače i pomislio: «Samo mi je još to trebalo!
Luđak!» Upitao je: — Pijete li votku?
— Nikada nisam ni okusio — odgovorio je bifedžija.
Za časak je bio svučen, ležao je na hladnoj smeđoj le— žaljci, a profesor je gnječio njegov trbuh. Tada se, treba reći, bifedžija poprilično razveselio. Profesor je kategorički tvrdio da sada, barem ovoga časa, nikakvih znakova raka kod bifedžije nema, ali ako je tako… ako se boji i ako ga je uplašio neki šarlatan, onda mora izvršiti sve analize…
Profesor je pisao na listićima papira, objašnjavao kamo da pođe, što da ponese. Osim toga dao mu je preporuku za profesora — neuropatologa Burea, rekavši bifedžiji da njegovi živci nisu u redu.
— Koliko sam vam dužan, profesore? — nježnim i drh tavim glasom upitao je bifedžija izvukavši debeli nov čanik.
— Koliko hoćete — odsječeno i suho rekao je profesor.
Bifedžija je izvadio trideset rubalja i stavio ih na stol, a zatim je neočekivano meko, kao da operira mačjom šapom, stavio iznad červonaca zveketavi stupić u novinskom papiru.
— A što je to? — upitao je Kuzmin i zasukao brk.
— Nemojte prezirati, građanine profesore — prošaptao je bifedžija — molim vas, spriječite rak!
— Odmah uzmite svoje zlato — rekao je profesor, po nosan sam na sebe. — Bolje je da pogledate što je s vašim živcima. Odmah sutra dajte mokraću na analizu, nemojte piti mnogo čaja i jedite sasvim bez soli.
— Čak ni juhu da ne solim? — upitao je bifedžija.
— Ništa slano — zapovjedio je Kuzmin. — Eh!… — tužno je uskliknuo bifedžija i, umiljato gle dajući profesora, uzimajući desetice, stražnjicom se povu kao prema vratima.
Te je večeri bilo kod profesora malo bolesnika, i kad se bližio suton, ušao je posljednji. Skidajući ogrtač, profesor je pogledao na mjesto gdje je bifedžija ostavio červonce i vidio da nikakvih červonaca tamo nema nego da leže tri etikete s boca «AbrauDjurso».
— Vrag neka zna što je to! — promrmljao je Kuzmin dok je vukao polu ogrtača po podu i pipao papiriće. — Ne samo da je shizofreničar nego je i varalica! Ali ne mogu shvatiti što je htio od mene? Valjda nije htio uputnicu za analizu mokraće? Oho!… On je ukrao kaput! 1 profesor je jurnuo u predsoblje, sve u jednom rukavu ogrtača. — Ksenija Nikitišna! — prodorno je viknuo na vratima pred soblja. — Pogledajte jesu li kaputi na broju?
Pokazalo se da su svi kaputi na broju. Ali zato kad se profesor vratio k stolu i konačno skinuo ogrtač, kao da je urastao u parket kraj stola s pogledom prikovanim za svoj stol. Na mjestu gdje su ležale etikete sjedilo je crno mače— siroče s nesretnom gubicom i mijaukalo nad tanjurićem mlijeka.
— Što je to, molim?! To je već… 1 Kuzmin je osjetio kako mu se sledio potiljak.
Na tihi i žalosni profesorov poklik dotrčala je Ksenija Nikitišna i odmah ga potpuno umirila rekavši da je netko od pacijenata podmetnuo mače i da se to kod profesora često događa.
— Vjerojatno žive bijedno — objašnjavala je Ksenija Ni kitišna — a kod nas, dakako…
Počeli su misliti i pogađati tko je mogao podmetnuti.
Sumnja je pala na staricu s čirom na želucu.
— Ona je, sigurno — govorila je Ksenija Nikitišna — ona misli tako: ja svejedno moram umrijeti, a mačeta mi je žao.
— Ali dopustite! — povikao je Kuzmin. — A mlijeko?…
Zar ga je također ona donijela? Tanjurić, ha?
— Donijela je mlijeko u bočici, a ovdje je izlila u tanju rić — objasnila je Ksenija Nikitišna. — U svakom slučaju odnesite i mače i tanjurić — rekao je Kuzmin i sam otpratio Kseniju Nikitišnu do vrata. Kad se vratio, položaj se promijenio.
Dok je vješao ogrtač na čavao, profesor je začuo u dvorištu smijeh. Pogledao je i zaprepastio se, dakako.
Preko dvorišta trčala je u suprotno krilo dama samo u košulji. Profesor je čak znao kako se zove, Marja Aleksan— drovna. Smijao se mališan.
— Što je to? — prezirno je rekao Kuzmin.
Iza zida, u sobi profesorove kćeri zasvirao je gramofon fokstrot «Aleluja», a istovremeno se začuo vrapčji cvrkut iza profesorovih leđa. On se okrenuo i opazio velikoga vrapca koji je skakutao po stolu.
«Hm… samo mirno! — pomislio je profesor. — Uletio je kad sam se odmaknuo od prozora. Sve je u redu!» — zapovjedio je profesor sam sebi, osjećajući da je sve u potpunom neredu, dakako najviše zbog tog vrapca. Kad ga je pogledao, profesor se odmah uvjerio da taj vrabac — nije običan vrabac. Gadni vrapčić šepao je na lijevu nogu, vidjelo se kako pravi grimase dok je vuče, izvodio je sinkope, ukratko plesao je fokstrot uz zvukove gramofona, kao pijanica kod šanka vladao se prostački koliko je god umio ustobočivši se na profesora. Kuzminova ruka legla je na telefon i on je odlučio da telefonira svome vršnjaku Bureu i da ga pita što znači vrabac takvog tipa u šezdesetoj godini i kad se još uz to vrti u glavi?
