Vrapčić je u to vrijeme sjeo na darovanu tintarnicu, napravio se u nju (ja se ne šalim), zatim je poletio uvis, lebdio u zraku, zatim je u jednom mahu kao čeličnim kljunom udario u staklo fotografije koja je prikazivala cijelo sveučilišno godište 94. godine, razbio staklo u komadiće i zatim odletio kroz prozor. Profesor je promijenio broj na telefonu i umjesto da telefonira Bureu, telefonirao je u ured za pijavice, rekao da govori profesor Kuzmin i da moli da mu odmah pošalju kući pijavice. Stavivši slušalicu na vilicu, profesor se opet okrenuo k stolu i odmah zavapio. Kraj stola sjedila je s maramom sestre milosrdnice žena s torbom na kojoj je pisalo «pijavice». Profesor je kliknuo kad je ugledao njezina usta: bila su muška, kriva, do ušiju, s jednim očnjakom. Sestrine su oči bile mrtve. — Novac ću uzeti — muškim je basom rekla sestra — zašto da se tu valja. — Zgrabila je ptičjom šakom etikete i počela se rasplinjavati u zraku.
Prošlo je dva sata. Profesor Kuzmin je sjedio na krevetu u spavaćoj sobi, pijavice su mu visile na sljepoočicama, iza ušiju, na vratu. Kod Kuzminovih nogu sjedio je na svilenom prošivenom pokrivaču sjedobrki profesor Bure, suosjećajno gledao Kuzmina i tješio ga da je sve to glupost. Iza prozora bila je već noć.
Što se još neobično dešavalo u Moskvi te noći, ne znamo i dakako nećemo ni istraživati — to više što dolazi vrijeme da prijeđemo na drugi dio ove istinite pripovijesti. Za mnom, čitaoče!
Za mnom, čitaoče! Tko ti je rekao da na svijetu nema prave, vjerne, vječne ljubavi! Takvom lažljivcu treba odrezati njegov odvratni jezik!
Za mnom, moj čitaoče, samo za mnom, a ja ću ti pokazati takvu ljubav!
Ne! Majstor je griješio kad je s tugom govorio Iva— nuški u bolnici, u vrijeme kad se noć provlačila kroz ponoć, da je ona njega zaboravila. To nije moglo biti. Ona ga, dakako, nije zaboravila.
Najprije ćemo otkriti tajnu koju majstor Ivanuški nije htio otkriti. Njegova ljubljena zvala se Margarita Nikola— jevna. Sve što je majstor o njoj govorio bijednom pjesniku bila je sušta istina. On je svoju ljubljenu opisao točno. Bila je lijepa i pametna. Valja dodati još nešto: može se sa sigurnošću reći da bi mnoge žene dale mnogo toga kad bi mogle zamijeniti svoj život za život Margarite Nikolajevne.
Bez djece, tridesetogodišnja Margarita bila je žena vrlo velikog specijalista, koji je osim toga učinio vrlo važno otkriće državnog značaja. Njezin je muž bio mlad, lijep, dobar, pošten i obožavao je svoju ženu. Njih dvoje, Margarita Nikolajevna i njezin muž, stanovali su u čitavom prvom katu divne vile u jednoj od uličica blizu Arbata. Čarobno mjesto! Svatko se u to može uvjeriti ako se želi uputiti u taj vrt. Neka mi se obrati, reći ću mu adresu, pokazati put, vila još uvijek postoji.
Margarita Nikolajevna nije oskudijevala u novcu.
Margarita Nikolajevna mogla je kupiti što joj se god sviđalo. Među znancima njezina muža bilo je zanimljivih Ijudi. Margarita Nikolajevna nije nikada dirnula štednjak.
Margarita Nikolajevna nije poznavala užas života u zajedničkom stanu. Jednom riječju… je li bila sretna? — Ni trenutka! Od vremena kad se s devetnaest godina udala i dospjela u vilu, ona nije znala za sreću. Bogovi, bogovi moji! Što je htjela ta žena?! Što je htjela žena kojoj je u očima uvijek tinjao neki nerazumljivi plamičak? Što je htjela vještica koja je malo škiljila jednim okom, koja se tada, u proljeće, okitila mimozama? Ne znam, nije mi poznato. Očito je govorila istinu, htjela je njega, majstora, a nikako gotsku vilu, ni posebni vrt, ni novac. Ona je voljela njega, ona je govorila istinu. Čak se meni, istinitu pripovjedaču ali stranom čovjeku, steže srce pri pomisli što je osjećala Margarita kad je drugog dana došla u majstorovu kućicu (srećom njoj nije uspjelo da razgovara s mužem koji se nije vratio u određeno vrijeme) i vidjela da majstora tamo više nema.
Učinila je sve da dozna bilo što o njemu i, dakako, nije doznala ništa. Tada se vratila u vilu i nastavila živjeti na prijašnji način.
— Da, da, da, ista pogreška! — govorila je Margarita, sjedeći uz peć i gledajući u vatru koju je upalila u spomen one vatre koja je gorjela dok je on pisao Poncija Pilata — zašto sam tada noću otišla od njega? Zašto? To je bilo bezumno! Vratila sam se drugog dana, časno kao što sam obećala, ali je već bilo kasno. Da, vratila sam se kao nesretni Levi Matej, suviše kasno!
Sve su te riječi bile, dakako, besmislene, jer što bi se zapravo promijenilo da je one noći ostala kod majstora?
Zar bi ga bila spasila? Smiješno!… — mogli bismo usklik— nuti, ali to nećemo učiniti pred ženom, dovedenom do očajanja.
