U takvim je mukama Margarita Nikolajevna proživjela cijelu zimu i dočekala proljeće. Istog dana kad se dešavao apsurdni metež koji je izazvala pojava crnog maga u Moskvi, u petak kad je natrag u Kijev prognan Berliozov ujak, kad je uhapšen knjigovođa, i kad se desilo još mnoštvo drugih izvanredno glupih i nerazumljivih stvari — Margarita se probudila oko podneva u svojoj spavaonici koja je poput fenjera prelazila u tornjić vile.Probudivši se, Margarita nije zaplakala kao što se to često znalo dogoditi, zato što se probudila s predosjeća— jem da će se danas, konačno, nešto desiti. Osjetivši tu slutnju, ona je počela da je podgrijava i njeguje u svojoj duši, plašeći se da je predosjećaj ne napusti.
— Ja vjerujem! — šaptala je svečano Margarita. — Ja vjerujem! Nešto će se desiti! Ne može a da se ne desi, jer zbog čega sam, zapravo, osuđena na doživotno mučenje?
Priznajem da sam lagala, i obmanjivala, i živjela tajnim životom, skrivenim od ljudi, ali svejedno ne mogu zbog toga biti kažnjena tako strašno… Nešto će se sigurno desiti zato što je nemoguće da se nešto vječno vuče. A osim toga, moj je san bio proročanski, za to dajem ruku…
Tako je šaptala Margarita Nikolajevna dok je gledala svijetlocrvene zastore, koje je prelilo sunce, dok se nemirno odijevala i češljala pred trokrilnim zrcalom kratku, onduliranu kosu.
San koji je te noći sanjala Margarita bio je stvarno neobičan. Naime, u vrijeme svojih zimskih muka ona nikada nije u snu vidjela majstora. Noću je on nju napuštao i mučila se ona samo u dnevnim satima. A sada ga je sanjala.
Margarita je sanjala nepoznati kraj — beznadan, turoban, pod sumornim nebom ranog proljeća. Sanjala je kovrčasto, nemirno sivo nebo, a pod njim jato crnih vrana. Nekakav neravni mostić, pod njim mutna proljetna rječica. Tužno, siromašno polugolo drveće. Osamljena jasika, a dalje, između drveća, za nekakvim vrtom, nešto kao brvnara — ladanjska kuhinja ili kao nekakva kupaonica ili vrag zna što! Naokolo sve je nekako mrtvo i do te mjere otužno da čovjeka tjera da se objesi upravo na toj jasiki kod mostića. Ni daška vjetra, ni oblačka, ni žive duše.
Eto pakla za živog čovjeka!
I eto, zamislite, otvaraju se vrata brvnare i pojavljuje se on. Dosta udaljen, ali jasno vidljiv. Odrpan je, ne možeš razabrati u što je odjeven. Kosa raščupana, neobrijan. Oči bolesne, nemirne. Dozivlje rukom, zove. Gušeći se u mrtvom zraku, Margarita je preko grumena zemlje potrčala k njemu i u to se vrijeme probudila.»Taj san može značiti samo jedno od dvoga — umovala je Margarita Nikolajevna — ako je mrtav i dozivlje me, to znači da je došao po mene i da ću uskoro umrijeti. To je dobro zato što će mukama tada doći kraj. Ili je živ, a tada san može značiti samo jedno, da me želi podsjetiti na sebe!
On želi reći da ćemo se još vidjeti… Da, mi ćemo se uskoro vidjeti!» Još uvijek u tom uzbuđenom stanju, Margarita se obukla i počela samu sebe uvjeravati da se sve, zapravo, odvija vrlo uspješno, a takve uspješne časove treba znati uhvatiti i iskoristiti. Muž je otišao na službeni put na čitava tri dana. U roku tri dana ona je prepuštena sama sebi, nitko joj neće smetati da misli o čemu hoće, da mašta o čemu joj se svidi. Svih pet soba u gornjem katu vile, čitav ovaj stan na kojem bi joj pozavidjeli deseci tisuća ljudi u Moskvi, stoji joj na potpunom raspolaganju.
Ipak, zadobivši slobodu na cijela tri dana, u čitavu raskošnom stanu Margarita nije izabrala ni izdaleka najbolje mjesto. Kad je popila čaj, ušla je u tamnu sobu bez prozora gdje su se nalazili kovčezi i različita starudija u dva velika ormara. Čučnuvši, otvorila je najnižu ladicu u prvom od njih i dohvatila ispod hrpe ostataka svile najvrednije što je imala u životu. U rukama je Margarita držala stari album u smeđoj koži u kojemu je bila majstorova fotografija, štednu knjižicu s ulogom od deset tisuća na njegovo ime, stisnute među listićima cigaretnog papira latice osušene ruže, i dio bilježnice što se sastojala iz listova ispisanih pisaćim strojem koji su bili na rubovima nagorjeli.
Vrativši se s tim bogatstvom u svoju spavaonicu, Margarita Nikolajevna stavila je fotografiju na trokrilno zrcalo i sjedila oko jedan sat držeći na koljenima nagorjelu bilježnicu koju je prelistavala i čitala ono što poslije spaljivanja više nije imalo ni početka ni kraja: «… Tama koja je nadošla sa Sredozemnog mora pokrila je prokuratoru mrski grad. Nestali su viseći mostovi koji su spajali hram sa strašnom Antonijevom kulom, spustio se s neba bezdan i zalio krilate bogove na hipodromu, Hasmonejski dvorac sa strelištima, trgove, karavan— saraje, uličice, ribnjake… Nestao je Jeršalajim — veliki grad kao da nikad nije postojao na svijetu…»Margarita je htjela čitati dalje, ali dalje nije bilo ništa osim neravne pougljenjele rese.
