Tarući suze, Margarita Nikolajevna ostavila je bilježnicu, stavila je laktove na stolić pod ogledalom i, odražavajući se u ogledalu, dugo je sjedila ne skidajući očiju s fotografije. Zatim su suze usahle. Margarita je pažljivo složila svoje blago i kroz nekoliko časaka ono je opet bilo pohranjeno ispod svilenih krpica, i sa zveketom u tamnoj se sobi zatvorila ključanica.
Margarita Nikolajevna je u predsoblju oblačila kaput s namjerom da ode u šetnju. Ljepotica Nataša, njezina kućna pomoćnica, raspitala se što da skuha kao drugo jelo, i dobivši odgovor da je to svejedno — da se razonodi, stupila je sa svojom domaćicom u razgovor, i počela pripovijedati bog će znati što, kako je jučer u kazalištu mađioničar pokazivao takve trikove da su svi uzdisali, kako je svima dijelio po dvije bočice inozemnih parfema i čarape badava, a zatim kad je seansa završila i publika izišla na ulicu i — paf — svi su bili goli! Margarita Nikolajevna zavalila se u stolicu pred zrcalom u predsoblju i smijala se.
— Nataša! Kako vas nije stid — govorila je Margarita Nikolajevna — vi ste pismena, pametna djevojka… u re povima lažu vrag zna što, a vi to ponavljate!
Nataša se zarumenjela i sa žarom se suprotstavila, tvrdeći da ništa od toga nije laž, i da je ona osobno danas vidjela u dućanu s namirnicama na Arbatu jednu građanku koja je došla u dućan u cipelama, a kad je došla do blagajne da plati, cipele su s njezinih nogu nestale i ona je ostala samo u čarapama. Oči izbuljene, na peti rupa! A to su bile mađioničarske cipele s te seanse.
— I tako je otišla?
— I tako je otišla! — uzvikivala je Nataša, sve više ru— meneći jer joj se nije vjerovalo. — Jučer je, Margarito Ni kolajevna, milicija odvela noću oko stotinu ljudi. Poslije te seanse građanke su po Tverskoj ulici trčale samo u gaći cama.
— Naravno, to je pričala Darja — govorila je Margarita Nikolajevna — odavno sam već primijetila da je ona užasna lažljivica.Smiješni razgovor svršio je ugodnim iznenađenjem za Natašu. Margarita Nikolajevna otišla je u spavaonicu i izišla iz nje držeći u rukama par čarapa i bočicu kolonjske vode. Rekavši Nataši da ona također hoće pokazati trik, Margarita Nikolajevna poklonila joj je i čarape i bočicu, i rekla da je moli samo jedno — da ne trči po Tverskoj samo u čarapama i da ne sluša Darju. Nakon što su se poljubile, domaćica i kućna pomoćnica su se rastale.
Naslonivši se udobno na mekani naslon sjedala u trolejbusu, Margarita Nikolajevna se vozila po Arbatu i čas mislila o svojim stvarima, čas prisluškivala o čemu govore dvojica građana koji su sjedili ispred nje.
Oni su ponekad se oprezno osvrćući ne sluša li netko, šaptali o nekoj gluposti. Zdravi, mesnati čovjek, s vedrim svinjskim očicama, sjedio je kraj prozora i tiho govorio malenom svojem susjedu kako je trebalo pokriti lijes crnim pokrivalom…
— Nemoguće! — zaprepašteno je šaptao mali. — To je nešto nečuveno!… A što je Zeldibin poduzeo?
Sred jednolična šuma trolejbusa čule su se riječi od prozora: — Kriminalni odsjek… skandal… no, prava mi stika!…
Iz tih odijeljenih komadića Margarita Nikolajevna je nekako složila nešto povezano. Građani su šaptali o tome da su nekakvu pokojniku (kojemu — to nisu spominjali) danas ujutro iz lijesa ukrali glavu! Zbog toga se taj Zeldibin sada toliko uzrujava. Ti što šapuću u trolejbusu također su u nekakvom odnosu prema pokradenom pokojniku.
— Hoćemo li dospjeti kupiti cvijeće? — uzrujavao se maleni — kremacija je, veliš, u dva sata?
Konačno je Margariti Nikolajevnoj dosadilo slušati tajanstveno brbljanje o ukradenoj iz lijesa glavi i ona se razveselila kad je morala izići.
Kroz nekoliko minuta Margarita Nikolajevna već je sjedila pod Kremaljskim zidom na jednoj od klupa, smje— stivši se tako da je vidjela Manež.
Margarita je žmirkala na jarkom suncu, sjećala se svog noćašnjeg sna, sjetila se kako je točno prije godinudana, dan na dan, sat na sat, na istoj klupi sjedila s njime.
I upravo tako kao tada crna je torbica ležala kraj nje na klupi. Sada njega nije bilo kraj nje, ali je ipak u mislima Margarita Nikolajevna razgovarala s njim: «Ako si prognan, zašto se ne javljaš? Ta ljudi se javljaju. Više me ne voliš? Ne, ja to ne vjerujem. Znači bio si prognan i umro si… Onda te molim, pusti me, daj mi konačno slobodu da živim, da udišem zrak!…» Margarita Nikolajevna sama je odgovarala u njegovo ime: «Ti si slobod.na… zar te ja držim?» Zatim mu je odvraćala: «Ne, kakav je to odgovor? Ne, napusti moje sjećanje, pa ću postati slobodna…» Ljudi su prolazili mimo Margarite Nikolajevne. Neki muškarac pogledao je dobro odjevenu ženu, privučen njezinom ljepotom i osamljenošću. On je kašljucnuo i sjeo na kraj klupe na kojoj je sjedila Margarita Nikolajevna.
Udahnuvši zrak, on je progovorio: — Neosporno, danas je divno vrijeme…
Ali ga je Margarita tako smrknuto pogledala da se digao i otišao.
