«Eto primjera — u mislima je govorila Margarita onome koji je njome vladao. — Zašto sam zapravo otjerala tog muškarca? Meni je dosadno, a u ovom ženskaru nema ništa loše osim glupave riječi «neosporno»…
Zašto sjedim kao sova sama pod zidom? Zašto sam isključena iz života?» Ona se sasvim rastužila i pokunjila. Ali je tada isti jutarnji val očekivanja i uzbuđenja udario o njezine grudi.
«Da, desit će se!» Val ju je opet udario i tada je shvatila da je to zvučni val. Kroz gradsku buku sve su se jasnije čuli udarci bubnja i nešto pogrešni zvukovi truba koje su se približivale.
Prvi se pokazao milicioner na konju, koji je kraj rešetke parka hodao korakom, a za njim tri pješaka. Zatim je polagano prošao kamion sa sviračima. Dalje se polagano kretao novi, pogrebni otvoreni automobil, na njemu lijes, sav u vijencima, a na uglovima platforme četiri čovjeka koji su stajali: tri muškarca i jedna žena. Čak na razdaljini Margarita je vidjela da su lica ljudi koji su stajali na pogrebnim kolima i pratili pokojnika na posljednjem putu, nekako čudno smušena. Posebno je to bilo primjetno uponašanju građanke koja je stajala u lijevom stražnjem uglu pogrebnih kola. Debele obraze te građanke kao da je iznutra napuhavala još više neka pikantna tajna, u pod— buhlim očima plesali su dvosmisleni plamičci. Činilo se kao da će svakog časa, ne odoljevši, građanka namignuli pokojniku i reći: «Jeste li ikad vidjeli takvo što? Prava mistika!» Ista takva smušena lica imali su i sudionici sprovoda, približno njih tri stotine, koji su pješice, polagano išli iza pogrebnih kola.
Margarita je očima pratila sprovod, slušajući kako u daljini zamire turobni turski bubanj izvodeći stalno jedno te isto «bums, bums, bums» i mislila: «Kakav čudan sprovod… i kakve li tuge od tog «bumsa»! Ah, uistinu, prodala bih đavolu dušu samo da doznam je li on živ ili ne?
… Zanimljivo bi bilo znati koga to sahranjuju?» — Mihaila Aleksandroviča Berlioza — začuo se kraj nje malo nazalni muški glas — predsjednika MASSOLITa.
Začuđena, Margarita Nikolajevna okrenula se i ugledala na svojoj klupi građanina, koji je očito tiho sjeo u vrijeme dok je Margarita gledala povorku, i valja pretpostaviti da je postavila svoje posljednje pitanje naglas.
U to vrijeme povorka se zaustavila, vjerojatno su je sprijeda zadržali semafori.
— Da — nastavio je nepoznati građanin — čudno je nji hovo raspoloženje. Sahranjuju pokojnika, a misle samo na to kamo je nestala njegova glava.
— Kakva glava? — upitala je Margarita pogledavši neo čekivana susjeda. Susjed je bio malena rasta, plamenoriđ, s očnjakom, u naškrobljenoj košulji, u prugastu dobrom odijelu, u lakiranim cipelama i s polucilindrom na glavi.
Kravata je bila šarena. Čudno je bilo to da je iz džepića, gdje muškarci obično nose maramicu ili nalivpero, kod tog građanina stršala oglodana kokošja kost.
— Da, molim — objašnjavao je riđi — danas ujutro u gri— bojedovskoj dvorani ukrali su pokojniku glavu iz lijesa.
— Kako se to moglo desiti? — nehotice je upitala Mar garita istovremeno se sjetivši šapta u trolejbusu.
— Vrag neka zna kako! — nehajno je odgovorio riđi. — Uostalom, pretpostavljam da ne bi bilo loše upitati to Behemota. Strašno spretno zdipljeno! Kakav skandal! A najvažnije, ne zna se kome je i zašto ona potrebna, ta glava! Koliko god bila Margarita Nikolajevna obuzeta svojim mislima, ipak su je zapanjile riječi nepoznata građanina.
— Dopustite! — Odjednom je uskliknula. — Kojeg Ber— lioza? To je danas u novinama…
— Upravo tako, upravo tako…
— Pa onda znači da iza lijesa idu književnici? — upitala je Margarita.
— Pa dakako, oni!
— A vi ih poznajete u lice?
— Sve do jednoga — odgovorio je riđi.
— Recite — progovorila je Margarita i njezin je glas po stao mukli — nije li među njima kritičar Latunski?
— Kako bi bilo moguće da ga nema? — odgovorio je riđi. — Evo ga na kraju četvrtog reda.
— Onaj plavokosi? — žmirkajući upitala je Margarita.
— Pepeljasti… vidite, podigao je oči prema nebu!
— Onaj koji je nalik na fratra?
— Da, da!
Margarita više nije ništa pitala, promatrala je Latun— skog.
— A vi, kako vidim — smiješeći se progovorio je riđi — mrzite tog Latunskog.
— Mrzim ja još kojekoga — promrsila je Margarita — ali o tome nije zanimljivo govoriti.
Povorka je za to vrijeme krenula dalje, iza pješaka protegli su se automobili, velikim dijelom prazni.
— Pa naravno, što bi u tome moglo biti zanimljivo, Margarito Nikolajevna!
Margarita se začudila: — Zar me poznajete?
Umjesto odgovora riđi je skinuo polucilindar i stavio ga na stranu.
«Posve razbojnička njuška!» — pomislila je Margarita, promatrajući svog uličnog sugovornika.
— A ja vas ne poznajem — suho je rekla Margarita.
— Odakle biste vi mene poznavali? Međutim, mene su k vama poslali po poslu.
Margarita je problijedila i odmaknula se. — Od toga ste odmah trebali početi — rekla je — a ne mlatiti vrag zna što o ukradenoj glavi! Vi me hoćete uhap siti?
— Ni govora — uskliknuo je riđi — pa što vam je: zar na govoriti nekoga znači odmah i hapšenje! Naprosto, tu sam poslom.
— Ništa ne razumijem, kakvim poslom?
