Kad se do sita nasmijala, Margarita je jednim skokom iskočila iz ogrtača, zagrabila lagane masne kreme i snažnim namazima počela je utrljavati u kožu tijela. Ono je odmah postalo ružičasto i preplanulo. Zatim je u trenu, kao da je iz mozga izvađena igla, utihla sljepoočica koja je boljela cijelu večer nakon sastanka u Aleksandrovskom parku, a zatim je Margaritino tijelo izgubilo težinu.
Ona je poskočila i lebdjela u zraku nisko nad sagom, zatim ju je nešto polagano povuklo dolje i ona se spustila.
— Ah, kakva krema! Ah, kakva krema! — povikala je Margarita i bacila se u naslonjač.
Utrljavanje je nije izmijenilo samo izvana. Sada je u njoj cijeloj, u svakoj čestici tijela, kipjela radost koju je osjetila kao mjehuriće što joj draže tijelo. Margarita se osjećala slobodnom, slobodnom od svega. Osim toga, ona je shvatila potpuno jasno da se desilo upravo to o čemu je jutros govorio predosjećaj, i da ona napušta vilu i svoj prijašnji život zauvijek. Ali je od tog prijašnjeg života ostala još misao kako mora izvršiti samo jednu, posljednju dužnost prije početka nečeg novog, neobičnog, što ju je vuklo gore, u zrak. I ona je iz spavaonice, onako naga lepršajući u zraku, potrčala u muževljev kabinet i, upalivšisvjetlo, jurnula k pisaćem stolu. Na listu što ga je istrgla iz bloka, ona je bez ispravaka, brzo i krupno, napisala olovkom pismo: «Oprosti mi i što prije me zaboravi. Napuštam te zauvijek. Ne traži me, to je uzaludno. Postala sam vještica od tuge i muka koje su me zadesile. Žuri mi se. Ostaj mi zdravo. Margarita».
Potpuno olakšane duše Margarita je doletjela u spavaonicu, odmah je za njom utrčala Nataša, natovarena stvarima. I odmah su sve te stvari, drvene vješalice s haljinama, čipkaste maramice, sive svilene cipele na kalupima, i pojas — sve se to prosulo na pod, i Nataša je zapljeskala oslobođenim rukama.
— Zar ne, lijepa sam? — glasno je viknula Margarita Ni— kolajevna promuklim glasom.
— Kako to? — šaptala je Nataša uzmičući. — Kako to ra dite, Margarito Nikolajevna?
— To je od kreme! Krema, krema! — odgovorila je Margarita pokazujući zlatnu kutiju i okrećući se pred ogledalom.
Zaboravivši zgužvanu haljinu što se valjala na podu, Nataša je pritrčala ogledalu i pohlepnim, zapaljenim očima zabuljila se u ostatak kreme. Njezine su usne nešto šaptale. Opet se okrenula prema Margariti i progovorila s nekakvom poniznošću: — Kakva koža! Koža, a? Margarito Nikolajevna, pa vaša koža svjetluca. — Tada se pribrala, pritrčala haljini, digla je i počela je otresati.
— Bacite je! Bacite je! — vikala joj je Margarita — K vra gu i haljina, bacite je! Uostalom, ne, uzmite je za uspome nu. Velim, uzmite je za uspomenu. Sve uzmite što je u sobi.
Nataša je neko vrijeme kao slaboumna nepomično gledala Margaritu, zatim joj se objesila na vrat, ljubeći je i vičući: — Atlasna! Svijetli! Atlasna! A obrve, obrve!
— Uzmite sve krpe, uzmite parfeme, i odnesite ih k sebi i sakrijte u sanduk — vikala je Margarita — ali drago cjenosti ne uzimajte jer će vas okriviti za krađu!Nataša je ugurala u zavežljaj sve što joj je palo pod ruku, haljine, cipele, čarape i rublje, i istrčala iz spavaonice.
U to vrijeme iz otvorenog prozora s druge strane ulice izišao je i poletio glasni virtuozni valcer i čuo se zvuk automobila koji se zaustavio pred vratima.
— Sad će nazvati Azazello! — uskliknula je Margarita slušajući valcer koji se razlijegao ulicom. — On će telefo nirati! A stranac je bezopasan, sada shvaćam da je bezopa san!
Automobil je zabrujao udaljavajući se od vrata. Škrip— nula su vrtna vrata i na popločenom puteljku začuli su se koraci.
«To je Nikolaj Ivanovič, prepoznajem ga po koracima — pomislila je Margarita — moram za rastanak učiniti nešto smiješno i zanimljivo».
Margarita je odgurnula zastor u stranu i sjela na prozorsku dasku postrance, obuhvativši koljena rukama.
Mjesečevo svjetlo obasjalo ju je s desne strane. Margarita je podigla glavu prema mjesecu i napravila zamišljeno i poetično lice. Koraci su udarili još dva puta, a zatim su se naglo stišali. Uživajući još malo u mjesecu, uzdahnuvši radi pristojnosti, Margarita je okrenula glavu u vrt i stvarno ugledala Nikolaja Ivanoviča, koji je stanovao u donjem katu iste vile. Mjesec je jarko osvjetljavao Nikolaja Ivanoviča. Sjedio je na klupi i po svemu se vidjelo da se na nju spustio naglo. Naočale na njegovu licu nekako su se nakrivile, svoju je aktovku stiskao u rukama.
— Dobar večer, Nikolaje Ivanoviču — žalosnim je gla som rekla Margarita. — Dobar večer! Dolazite sa sjed nice?
Nikolaj Ivanovič nije na to ništa odgovorio.
— A ja — nastavila je Margarita naginjući se u vrt — sje dim sama, kako vidite, dosađujem se, gledam mjesec i slu šam valcer…
