Lijevom rukom Margarita je dotakla sljepoočicu, popravila pramen kose, zatim je Ijutito rekla: — To je nepristojno, Nikolaje Ivanoviču! Ipak sam žena na kraju krajeva! Bezobrazno je ne odgovarati kad s vama netko razgovara.Nikolaj Ivanovič vidljiv na mjesečini do posljednjeg dugmeta na sivom prsluku, do posljednje vlasi u svijetloj klinastoj bradi, odjednom se nasmiješio divljim osmijehom, podigao se s klupe, i očito izvan sebe od smetenosti umjesto da skine šešir maknuo je aktovku u stranu i sagnuo je nogu kao da se sprema da čučne.
— Ah, kako ste vi dosadan tip, Nikolaje Ivanoviču! — nastavila je Margarita. — Vi ste mi uopće tako dojadili da vam to ne mogu ni izreći, i tako sam sretna da se s vama rastajem! Idite k vragu!
U to vrijeme iza Margaritinih leđa u spavaonici je zazvonio telefon. Margarita je sišla s prozorske daske zaboravivši Nikolaja Ivanoviča, dohvatila slušalicu.
— Govori Azazello — čulo se iz slušalice.
— Mili, mili Azazello! — uskliknula je Margarita.
— Vrijeme je. Letite — progovorio je Azazello i po nje govu tonu osjećalo se da mu je ugodan radosni Margaritin usklik. — Kad ćete letjeti iznad vrata viknite — «nevidljiva».
Zatim letite nad gradom, da se priviknete, a zatim na jug, izvan grada, i ravno na rijeku. Čekaju vas!
Margarita je objesila slušalicu i tada je u susjednoj sobi nešto drveno zahramalo i počelo tući u vrata.
Margarita ih je otvorila i metla je, četkom uvis, plešući, uletjela u spavaonicu. Svojim krajem ona je dobovala po podu, ritala se i trzala prema prozoru. Margarita je poskočila od ushita i skočila na metlu. Tada je tek jahačici palo na pamet da je u toj užurbanosti zaboravila da se obuče. U galopu je skočila prema krevetu i dohvatila prvo što joj je došlo pod ruku, neku plavu košulju. Mahnuvši njome kao zastavom, poletjela je kroz prozor. I valcer se jače začuo iznad vrta.
S prozora je Margarita skliznula dolje i ugledala Nikolaja Ivanoviča na klupi. Taj kao da je urastao u nju, potpuno ošamućen, slušao je povike i buku koja je dopirala iz osvijetljene spavaonice gornjih stanara.
— Zbogom, Nikolaje Ivanoviču! — viknula je Margarita plešući pred Nikolajem Ivanovičem.
On je uzdahnuo i počeo puzati po klupi pipajući rukama i zbacivši svoju aktovku. — Zbogom zauvijek! Ja letim! — vikala je Margarita za— glušujući valcer. Tada je shvatila da joj košulja nije potreb na i zlokobno se nasmijavši pokrila je njome glavu Niko— laja Ivanoviča. Oslijepljeni Nikolaj Ivanovič pao je s klupe na opeku puteljka.
Margarita se okrenula da posljednji put pogleda vilu gdje se tako dugo mučila i ugledala je u osvijetljenom prozoru unakaženo od zaprepaštenja Natašino lice.
— Zbogom Natašo! — povikala je Margarita i povukla četku. — Nevidljiva! Nevidljiva! još je glasnije viknula i iz među javorovih grana koje su je udarile po licu preletjela je vrata, izletjela na ulicu. Za njom je poletio potpuno po ludjeli valcer.
Nevidljiva i slobodna! Nevidljiva i slobodna!
Preletjevši svoju ulicu, Margarita je upala u drugu koja je sjekla prvu u pravom kutu. Tu pokrpanu, zakrpanu, krivu i dugu ulicu s dućančićem nakrivljenih vrata, gdje se u čašama prodavao petrolej a u bocama tekućina protiv parazita, ona je začas presjekla, i tada je odlučila da, premda sasvim slobodna i nevidljiva, čak i u uživanju bude makar malo pametna. Samo nekim čudom zakočivši, nije se razbila nasmrt o stari nakrivljeni fenjer na uglu.
Kad ga je mimoišla, Margarita je jače uhvatila metlu i poletjela polaganije, gledajući električne žice i natpise koji su visili preko pločnika.
Treća ulica vodila je ravno na Arbat. Ovdje se Margarita potpuno snašla u upravljanju metlom, shvatila da ova sluša i najmanji dodir njezinih ruku ili nogu, i da leteći nad gradom mora biti pažljiva i ne odviše neobuzdana. Osim toga, jasno je postalo već u prvoj ulici da prolaznici ne vide letačicu. Nitko nije podizao glavu, ni vikao «gledaj, gledaj!», ni micao se u stranu, ni vriskao i padao u nesvijest, niti se smijao divljim smijehom.
