Margarita je letjela bešumno, vrlo polagano i nisko, po prilici u visini prvog kata. Ali i kod polagana leta na samom ulasku na zasljepljujuće osvijetljeni Arbat malo je promašila i udarila ramenom o nekakav osvijetljeni kolut na kojemu je bila nacrtana strijela. To je razljutilo Marga— ritu. Ona je zauzdala poslušnu metlu, odjetjela u stranu, a zatim, bacivši se na kolut, iznenada ga je krajem metle razbila u komadiće. S treskom su se prosule krhotine, prolaznici su ustuknuli, negdje su zažviždali, a Margarita se nasmijala učinivši to nepotrebno djelo. «Na Arbatu moram biti još opreznija — pomislila je Margarita — tu je toliko toga nagomilano da se ni snaći ne možeš.» Počela se provlačiti kroz žice. Pod Margaritom su plovili krovovi trolejbusa, autobusa i osobnih automobila, a po pločnicima su, kako se odozgo učinilo Margariti, plovile rijeke kapa. Od tih rijeka dijelili su se potočići i ulijevali se u ognjena ždrijela noćnih dućana. «E, kakva gužva! — srdito je pomislila Margarita — nemaš se kamo okrenuti».
Presjekla je Arbat, podigla se više, do trećeg kata, i mimo osljepIjujućih svjetiljaka na uglovima kazališne zgrade preletjela je u usku uličicu s visokim kućama. Na njima su svi prozori bili otvoreni i posvuda se u prozorima čula radioglazba. Iz znatiželje, Margarita je pogledala u jedan od njih. Spazila je kuhinju. Dva primusa su tutnjila na štednjaku, kraj njih su stajale dvije žene sa žlicama u rukama i svađale se.
— Svjetlo u zahodu treba za sobom ugasiti, kažem vam, Pelageja Petrovna — govorila je žena pred kojom je stajao lonac s nekakvim jelom s kojeg se dizala para — ina če ćemo vas tužiti pa neka vas isele.
— I vi ste mi pametni — odgovarala je druga.
— Obje ste pametne — glasno je rekla Margarita na gnuvši se kroz prozor u kuhinju.
Obje svađalice okrenule su se u smjeru glasa i ukočile se s prljavim žlicama u rukama. Margarita je oprezno pru» žila ruku između njih, okrenula pipce na oba primusa i ugasila ih. Žene su uzdahnule i otvorile usta. Ali je Margariti već dosadilo u kuhinji i ona je izletjela na ulicu.
Na njezinu kraju privukla je Margaritinu pažnju raskošna gromada sedmerokatnice koja tek što je bila sagrađena. Margarita se spustila i vidjela da je fasada kuće obložena crnim mramorom, da su vrata široka, da se iza njihovih stakala vidi kapa sa zlatnim gajtanom i dugmeta portira, i da nad vratima stoji zlatni natpis: «Dom Dramlita».
Margarita je žmirkala gledajući natpis i mislila što bi mogla značiti riječ «Dramlit»? Stavivši metlu pod pazuho, Margarita je ušla u vežu gurnuvši vratima začuđenog vratara i ugledala na zidu kraj lifta crnu veliku ploču a nanjoj ispisane bijelim slovima brojeve stanova i prezimena stanara. Spisak koji je bio okrunjen natpisom «Dom dramaturga i literata», nagnao je Margaritu na zvjerski prigušeni krik. Dignuvši se u zraku pohlepno je čitala prezimena: Hustov, Dvubratski, Kvant, Beskudnikov, Latunski…
— Latunski! — ciknula je Margarita. — Latunski! Pa to je on… on je uništio majstora!
Kod vrata je portir izbuljio oči i čak poskakivao od čuđenja, gledao crnu ploču nastojeći da shvati čudo: zašto je spisak stanara iznenada ciknuo.
A Margarita se u to vrijeme već brzo dizala gore po stepenicama, ponavljajući u nekakvu zanosu: — Latunski osamdeset i četiri… Latunski osamdeset i četiri…
Evo lijevo — 82, desno — 83, još više, lijevo — 84! Ovdje!
Evo i natpis — «O. Latunski».
Margarita je skočila s metle i njezine užarene tabane ugodno je ohladio kameni hodnik. Margarita je pozvonila jednom, drugi put. Ali nitko nije otvarao. Margarita je jače pritisnula zvonce i sama je čula kako zvoni u stanu Latun— skog. Da, čitavog života, do groba mora biti zahvalan pokojnom Berliozu stanar stana br. 84 u sedmom katu za to što je predsjednik MASSOLITa pao pod tramvaj i za to što je posmrtna sjednica bila sazvana upravo te večeri. Pod sretnom se zvijezdom rodio kritičar Latunski — ona ga je spasila od susreta s Margaritom koja je toga petka postala vješticom.
Nitko nije otvarao. Tada je Margarita u punom zamahu sletjela dolje, brojeći katove doletjela je do vrata, jurnula na ulicu i gledajući uvis brojila katove izvana, razmišljajući koji su prozori stana Latunskoga. Bez sumnje, to je bilo pet tamnih prozora na uglu zgrade, u sedmom katu. Uvjerivši se u to, Margarita se podigla u zraku i za nekoliko sekundi ulazila je kroz otvoreni prozor u mračnu sobu gdje se srebrio samo uski mjesečev trak. Po njemu je potrčala Margarita i napipala prekidač. Za časak je cijeli stan bio osvijetljen. Metla je stajala u kutu. Uvjerivši se da nikoga nema kod kuće, Margarita je otvorila vrata na stubište i provjerila je li natpis tu. Natpis je bio na mjestu, Margarita je dospjela kamo je trebalo.Da, kažu, da još uvijek kritičar Latunski znade probli— jedjeti sjećajući se te strašne večeri, i da još uvijek sa zahvalnošću izgovara Berliozovo ime. Potpuno je nepoznato kakvim bi mračnim i odvratnim zločinom završila ta večer — po povratku iz kuhinje u Margaritinim se rukama nalazio teški čekić.
