80, koji se nalazio ispod Kvantova stana. Kod Hustovih je šiknulo sa stropa i u kuhinji i u zahodu. Konačno se kod Kvantovih sa stropa u kuhinji srušio veliki sloj žbuke raz— bivši cjelokupno prljavo posuđe, poslije čega je počeo već pravi prolom, iz hrpe obješene mokre šindre šiknulo je kao iz vedra. Tada je na stubištu prve veže počelo dozivanje. Leteći mimo pretposljednjeg prozora na trećem katu, Margarita je pogledala unutra i ugledala čovjeka koji je u panici stavio na sebe plinsku masku. Udarivši čekićem u njegovo staklo, Margarita ga je uplašila i on je nestao iz sobe.
I neočekivano je divlji kaos prestao. Kliznuvši k drugom katu Margarita je pogledala u posljednji prozor koji je bio zastrt laganim tamnim zastorom. U sobi je gorjela slaba svjetiljka pod sjenilom. U krevetiću s mrežastim pobočnim stranama sjedio je dječak od četiri godine i uplašeno slušao. Od odraslih nikoga nije bilo u sobi, očito su svi otrčali iz stana.
— Lupaju stakla — progovorio je dječak i pozvao: — Mama!
Nitko se nije odazvao i tada je rekao: — Mama, bojim se.
Margarita je razgrnula zastor i uletjela kroz prozor.
— Bojim se — ponovio je dječak i zadrhtao.
— Ne boj se, ne boj se, maleni — rekla je Margarita na stojeći da smekša svoj zločinački glas hrapav od vjetra — to su dječaci razlupali prozore.
— Iz praćke? — upitao je dječak i prestao drhtati. — Iz praćke, iz praćke — potvrdila je Margarita — a ti spavaj.
— To je Sitnik — rekao je dječak — on ima praćku.
— Dakako, to je on!
Dječak je lukavo pogledao nekamo u stranu i upitao: — A gdje si ti, tetiće?
— Mene nema — odgovorila je Margarita — ti me sa njaš.
— Tako sam i mislio — rekao je dječak.
— Ti legni — naredila je Margarita — stavi ruku pod gla vu i sanjat ćeš me.
— Sanjat ću te, sanjat ću te — složio se dječak i odmah je legao i stavio ruku pod glavu.
— Ispričat ću ti priču — progovorila je Margarita i sta vila toplu ruku na ošišanu glavicu — bila je na svijetu jedna teta.. I nije imala djece i sreće također nije imala. I naj prije je mnogo plakala, a zatim je postala zla… — Marga rita je zašutjela, skinula ruku, dječak je spavao.
Margarita je tiho stavila čekić na prozorsku dasku i izletjela. Pred kućom je bio metež. Po asfaltiranom pločniku, posutom razbijenim staklom, trčali su ljudi i nešto vikali. Između njih su promicali milicioneri.
Iznenada je udarilo zvono i s Arbata se u ulicu dovezao crveni vatrogasni automobil s Ijestvama.
Ali sve to više nije zanimalo Margaritu. Pazeći da ne povuče neki vod, čvršće je uhvatila metlu i u trenu je bila iznad zlosretne kuće. Ulica se pod njom iskrivila i nestala.
Umjesto nje pod nogama Margarite iskrslo je mnoštvo krovova koje su u pravokutima presijecale svijetleće linije. Sve je neočekivano nestalo u stranu i lančići svjetala razmazali su se i slili.
Margarita je učinila još jedan trzaj, i tada je mnoštvo krovova propalo kroz zemlju, a umjesto njih dolje se pojavilo jezero treperavih električnih svjetala, jezero se naglo podiglo okomito u vis da se zatim pojavi iznad Mar— garitine glave, a pod nogama je zablistao mjesec. Shvativši da se preokrenula, Margarita se vratila u normalni položaj i, okrenuvši se, vidjela da ni jezera više nema i da je tamo iza nje ostao samo ružičasti odsjev na horizontu. I on je nestao za koji čas, i Margarita je vidjela da je nasamo smjesecom koji je letio nad njom, s lijeve strane. Ma» rgari— tina kosa već je dugo stajala poput stoga sjena, a mjesečevo svjetlo s fijukom je zapljuskivalo njezino tijelo.
Po tome kako su se dolje dva reda rijetkih svjetala slila u dvije neprekinute svijetleće crte, po tome kako su brzo nestale iza nje — Margarita je shvatila da leti čudovišnom brzinom i začudila se što ne diše teško.
Nakon nekoliko sekundi daleko dolje, u zemaljskoj tami, zaplamsao je novi odsjev električne rasvjete i prosuo se pod nogama letačice, ali se odmah zavrtio poput spirale i propao u zemlju. Još nekoliko sekunda — opet ista pojava.
— Gradovi! Gradovi! — povikala je Margarita.
Nakon toga, ona je dva ili tri puta vidjela pod sobom nekakve mutno blještave sablje, koje su ležale u otvorenim crnim koricama, i shvatila da su to rijeke.
Okrećući glavu gore ulijevo, letačica je s uživanjem promatrala kako mjesec kao lud leti natrag u Moskvu i istovremeno, čudnovato, stoji na mjestu tako da se na njemu jasno vidi neki zagonetni, tamni oblik — niti zmaj niti konjićgrbonjić, okrenut šiljatom njuškom prema ostavljenom gradu.
Tada je Margaritom ovladala misao da zapravo uzalud toliko opsjednuto goni metlu. Da se lišava time mogućnosti bilo što razgledati kako valja, mogućnosti da se opije letom kako valja. Nešto joj je govorilo da će je tamo kamo leti pričekati i da zato nema razloga da se gnjavi tako bezumnom brzinom i visinom.
