Margarita je okrenula metlu četkom prema naprijed tako da se rep metle podigao i, usporivši let, krenula je prema tlu. I to klizanje naniže, kao na zračnim sanjkama, pričinio joj je veliku nasladu. Zemlja se približila k njoj i iz, dotad bezlične, crne gustoće izronile su tajne i ljepote mjesečinaste noći. Zemlja joj je prilazila, i Margaritu je već zapahnuo miris zazelenjelih šuma. Margarita je letjela iznad maglom orošenog luga, zatim nad ribnjakom. Ispod Margarite u zboru su kreketale žabe, a negdje u daljini, jako uzbuđujući srce, gudio je vlak. Margarita ga je uskoro ugledala. Puzio je polagano kao gusjenica, bacajući u zrak iskre. Pretekavši ga, Margarita je prošla nad još jednim vodenim ogledalom, u kojem je ispod njezinih nogu plivao drugi mjesec, spustila se još niže i proslijedila dalje, nogama gotovo dodirujući vrhove velikih borova.
Odostraga se začuo težak šum isparana zraka i počeo stizati Margaritu. Postepeno se šumu nečeg što leti kao tane priključio ženski smijeh koji se čuo na mnogo vrsta.
Margarita se okrenula i vidjela da je stiže n. ki komplicirani tamni predmet. Stižući Margaritu, postavio je sve jasniji, vidjelo se da netko na nečem leti. Konačno je postao sasvim jasan: smanjujući brzinu, Margariti: ie sustigla Nataša.
Potpuno naga, s raskuštranom kosom koja je vijorila na sve strane, letjela je jašući na debelom nerastu koji je prednjim papcima čvrsto držao aktovku, a stražnjim bijesno mahao zrakom. Naočale koje su ponekad bljeskale na mjesečini a zatim se gasile, spuznule su s nosa i letjele na vrpci kraj nerasta, dok mu je šešir sasvim spao na oči.
Kad je dobro pogledala, Margarita je u nerastu prepoznala Nikolaja Ivanoviča, i tada je njezin smijeh zagrmio iznad šume miješajući se s Natašinim smijehom.
— Nataška! — prodorno je viknula Margarita. — Zar si se namazala kremom?
— Dušice!! — budeći svojim povicima zaspalu borovu šumu, odgovarala je Nataša. — Kraljice moja francuska, ja sam i njemu namazala čelu, i njemu!
— Princezo! — plačljivo je zaurlao nerast kc u ga lopu nosio jahačicu.
— Dušice! Margarito Nikolajevna! — vikala je Ka;i;;a ja šući usporedo s Margaritom — priznajem, namazala sam se kremom. Ta i ja hoću živjeti i letjeti! Oprostite mi gospo darice, ali neću se vratiti, nizašto se neću vratiti! A» h, divno je, Margarito Nikolajevna! Zaprosio me je — Nata.;a je pr stom pokazala na vrat zbunjenog zadahtanog nerasta — za prosio! Kako si me nazivao, a? — vikala je nagnuvši se k uhu nerastovu.
— Boginjo, — cvilio je taj — ne mogu ja tako brzo letjeti!
Mogao bih izgubiti važne spise. Protestiram, Natalijo Pro— kofjevna.
— Idi k vragu, ti sa svojim spisima! — drsko kikoćući vikala je Nataša. — Što vam je, Natalijo Prokofjevna! Netko nas može čuti! — molećivo je urlao nerast.
Dok je letjela kraj Margarite, Nataša joj je sa smijehom pričala što se desilo u vili nakon što je Margarita odletjela kroz vrata.
Nataša je priznala da je, ne taknuvši više nijednu poklonjenu stvar, zbacila sa sebe odjeću i bacila se na kremu namazavši se njome bez odlaganja. I s njom se dogodilo isto što i s njezinom gospodaricom. U to vrijeme dok se pred ogledalom Nataša opijala svojom čarobnom ljepotom i smijala od radosti, vrata su se otvorila i pred Natašom se pojavio Nikolaj Ivanovič. Bio je uzbuđen, u rukama je držao košulju Margarite Nikolajevne i svoj vlastiti šešir i aktovku. Kad je ugledao Natašu, Nikolaj Ivanovič je obamro. Došavši nekako k sebi, sav crven kao rak, saopćio je kako je smatrao svojom dužnošću da podigne košuljicu, da je osobno donese…
— Što je sve govorio, podlac! — vrištala je i smijala se Nataša. — Što je sve govorio, na što sve nagovarao! Kakve novce nudio! Rekao je da Klavdija Petrovna neće ništa do znati. Zar ćeš reći da lažem? — vikala je Nataša nerastu, a taj je samo zbunjeno okretao njušku.
Raspojasavši se u spavaonici, Nataša je namazala kremom Nikolaja Ivanoviča i odrvenjela od čuđenja. Lice poštovanog donjeg stanara smanjilo se u rilo, a ruke i noge dobile su papke. Pogledavši se u zrcalo, Nikolaj Ivanovič je očajno i divlje zacvilio, ali je već bilo kasno. Za nekoliko sekunda on je već osedlan letio nekamo k vragu izvan Moskve, plačući od žalosti.
— Zahtijevam da mi se vrati moj normalni lik! — odjed nom je histerično i molećivo propištao i zaroktao nerast.
— Ne želim letjeti na nekakvi ilegalni sastanak! Marga— rito Nikolajevna, vi ste dužni obuzdati svoju kućnu po moćnicu.
— Ah sada sam ja tebi kućna pomoćnica? Kućna po moćnica? — vikala je Nataša štipajući nerastovo uho. — A bila sam boginja? Kako si me nazivao?
— Venera! — plačljivo je odgovarao nerast leteći nad Potokom koji je žuborio među kamenjem, i zaplećući se Papcima za Iješnjakovo grmlje. — Venera! Venera! — pobjedonosno je povikala Nataša, podbočivi se jednom rukom dok je drugu pružila prema mjesecu. — Margarito! Kraljice! Izmolite da ostanem vje štica. Za vas će oni sve učiniti, vama je data moć!
Margarita se odazvala: — Dobro, obećajem!
