— Hvala! — povikala je Nataša i iznenada kriknula resko i nekako tugaljivo: — Hej! Hej! Brže! Hajde, goni! — Peta ma je podbola mršave od lude trke nerastove bokove, pa je on jurnuo tako da je opet parao zrak, i za časak Natašu se vidjelo sprijeda kao crnu točku a zatim je i sasvim ne stala, i šum njezina leta je zamro.
Margarita je kao i prije letjela polagano u pustom i nepoznatom prostoru, iznad brežuljaka koji su bili posuti rijetkim oblucima što su ležali između pojedinačnih velikih borova. Margarita nije letjela nad vrhovima borova već između njihovih debala koji su s jedne strane bili posrebreni mjesečinom. Slaba sjena letačice vukla se sprijeda po zemlji; sada je mjesec svijetlio u Margaritina leđa.
Margarita je osjećala blizinu vode i da je cilj blizak.
Borovi su se prorijedili i Margarita je tiho zrakom doplovila do bijelog poput krede obronka. Iza tog obronka, dolje u sjeni, ležala je rijeka. Magla se nadvijala i lijepila za grmlje na obronku, a suprotna je obala bila plitka, niska. Na njoj, ispod osamljene grupe nekakva rascvjetalog drveća, treperio je plamen vatre i vidjeli su se likovi koji su se micali. Margariti se učinilo da odanle dopire neka vrcava vesela muzika Dalje, dokle je dosezalo oko, na posrebrenoj ravnici nije se vidjelo nikakvih znakova nastambi ili ljudi.
Margarita je skočila s obronka dolje i brzo se spustila k vodi. Voda ju je mamila poslije zračne trke. Odbacivši metlu, ona je potrčala i bacila se naglavce u vodu. Njezino je lagano tijelo poput strijele uronilo u vodu i izbacilo stup vode gotovo do samog mjeseca. Voda je bila topla kao u parnoj kupelji i, izronivši iz dubine, Margarita se do mile volje naplivala u potpunoj samoći noću u toj rijeci.
Kraj Margarite nije bilo nikoga, ali malo dalje iza grmlja čulo se prskanje i frktanje, tamo se također netko kupao.Margarita je istrčala na obalu. Njezino je tijelo plam— tjelo poslije kupanja. Nije osjećala nikakav umor i radosno je zaplesala po vlažnoj travi. Odjednom je prestala plesati i naćulila je uši. Frktanje se počelo približavati, i iza rakitova grmlja izmilio je nekakav goli debeljko u crnom svilenom cilindru, zabačenom na potiljak. Stopala njegovih nogu bila su zablaćena muljem, tako da se činilo da je kupač u crnim cipelama. Sudeći po tome kako je dahtao i podrigivao, bio je dobrano pijan, što je, uostalom potvrdio miris konjaka, kojim je rijeka odjednom zamirisala.
Ugledavši Margaritu, debeljko se zagledao u nju, a zatim veselo poviknuo: — Što je to? Nju li ja vidim? Klodina, pa to si ti, neucvi— Ijena udovice? I ti si tu? — tada je krenuo da se pozdravi.
Margarita je ustuknula i dostojanstveno odgovorila: — Idi u vražju mater. Kakva sam ti ja Klodina? Pazi s kim razgovaraš — razmišljajući trenutak, dodala je svojem govoru dugačku psovku koja nije za tisak. Sve je to na la komislenog debeljka djelovalo otrežnjujuće.
— Oj! — tiho je uskliknuo i zadrhtao — velikodušno mi oprostite, svijetla kraljice Margot! Zabunio sam se. Kriv je konjak, proklet bio! — Debeljko se spustio na jedno kolje no, cilindar je pomakao u stranu, poklonio se i počeo je frfljati, miješajući ruske fraze s francuskima, nekakvu budalaštinu o krvavoj svadbi svog prijatelja Guessarda u Parizu, o konjaku, o tome kako je tužan zbog žalosne pogreške.
— Mogao bi navući hlače, kučkin sine — rekla je udo— brovoljena Margarita.
Debeljko se radosno nacerio, videći da se Margarita ne ljuti, i ushićeno je izjavio da se našao bez hlača u ovom času samo zato jer ih je zbog rastrešenosti ostavio na rijeci Jenisej gdje se kupao prije toga, ali da odmah leti onamo, to je nadohvat ruke, a zatim, preporučivši se njezinoj naklonosti i pokroviteljstvu, počeo se povlačiti natraške i povlačio se sve dok se nije poskliznuo i nauznak pao u vodu. Ali, i padajući, zadržao je na licu, uokvirenom nevelikim zaliscima, smiješak ushita i odanosti.
Tada je Margarita prodorno zazviždala i zajašivši metlu koja je do nje doletjela, prešla je preko rijeke na suprotnu obalu. Sjena bijelog brijega nije dovde dopirala i cijelu je obalu prelila mjesečina.
Tek što je Margarita dotakla vlažnu travu, muzika pod vrbama udarila je jače i radosnije je poletio snop is— kara iz vatre. Ispod vrbinih grana, posijanih nježnim pahuljastim resama koje su se vidjele na mjesečini, sjedile su u dva reda debele žabe i napuhavajući se kao da su od gume svirale na drvenim frulama svečani marš.
Krijesnice su visile na vrbovim grančicama pred sviračima i osvjetljavale note, na žabljim gubicama igrao je treperavi odsjev vatre.
