Ninaeva im plati put – i dvostruko toliko za konje – s takvim izrazom lica da ni Egvena ni Elejna nisu s njom progovorile još dugo pošto je
40
Junak u noči
Naslonjen na ogradu Met je posmatrao kako se zidine Aringila približavaju dok
Met se osvrnu ka reci. Na Erinin je ovde bila veća gužva no južno, kod Tar Valona. Na vidiku je bilo desetak raznolikih brodova, od onih dugačkih uzanog pramca koje su po dva trouglasta jedra hitro nosila uzvodno protiv struje, pa do onih zdepastih s četvrtastim jedrima što su mileli na sever. Ali skoro polovina plovila koje je video nikakve veze nije imala s rečnom trgovinom. Dva široka broda praznih paluba valjala su se preko reke, prema gradiću na suprotnoj obali, dok su se još tri takva vukla od njega prema Aringilu. Palube im behu zakrčene ljudima. Zalazeće sunce, još dobrano iznad obzorja, bacalo je senku na barjak zavijoren iznad gradića. Ona obala pripadala je Kairhijenu, mada nije morao da vidi barjak da bi znao kako je na njemu beli lav Andora. Samo se o tome pričalo u ono nekoliko andorskih sela gde se
Odmahnu glavom. Politika ga nije zanimala.
Kapetan Malija stajao je kraj kormila odmeravajući Meta pogledom. Sve vreme trudio se da im se dodvori, pokušavajući da sazna na kakvom su to važnom zadatku. Met mu je naposletku pokazao zapečaćeno pismo i rekao da mu ga je kći naslednica poverila da ga odnese kraljici. Lična poruka majci od ćerke – samo to. Ali Malija je izgleda samo čuo „kraljica Morgaza“.
Met se isceri. U dubokom džepu kaputa one dve kese bile su punije no kada se ukrcao na brod, a imao je novca da napuni još dve. Sreća ga nije služila onako dobro kao one prve, neobične noći, kada su mu i kocke i sve ostalo išli kao ludi, ali ipak ga je služila. Nakon treće noći Malija je odustao od pokušaja da svoje prijateljstvo dokaže kockanjem, ali do tada mu je kasa već bila olakšana. Nakon Aringila biće još lakša. Malija će morati da uzme nove zalihe hrane – Met prelete pogledom po zakrčenim dokovima – ako uopšte bude mogao da je kupi.
Osmeh mu se izgubi s lica kad je ponovo pomislio na pismo. Malo posla sa zagrejanim sečivom i uspelo mu je da podigne zlatni pečat s ljiljanom. Ništa nije otkrio: Elejna je naporno učila, napredovala i bila željna znanja. Bila je poslušna kći, a Amirlin Tron ju je kaznila jer je pobegla i zabranila joj da o tome dalje govori, tako da moli majku za razumevanje što ne može da kaže nešto više o tome. Pisala je kako je uzdignuta do Prihvaćene, i zar to nije divno, posle tako malo vremena, i da su joj sada poverene značajnije dužnosti, i da će nakratko morati da napusti Tar Valon u službi Amirlin lično. Neka majka ne brine.
Njoj je bilo baš lepo i krasno da Morgazi kaže da ne brine. Njega je uvalila u živu vatru. Mora da je to glupo pismo razlog što ga jure, ali čak ni Tom ništa iz njega nije mogao da zaključi, mada je mrmljao o „šiframa“, „kodovima" i „igri kuća“.
Met je ponovo zapečaćeno pismo sada čuvao u postavi kaputa, voljan da se kladi kako niko neće primetiti da je otvarano. Ako je nekima do tog pisma toliko stalo da bi za njega i ubili, možda će pokušati ponovo.