Vijugavi sivi pipci Mašadara preprečili su pola ulice i Troloci su ustuknuli, ali Sen je zgrabila bič iz svojih bisaga i počela da puca njime iznad troločkih glava, uz zvuk poput grmljavine i varnice u vazduhu. Pognuvši se, Troloci su se bacili za Random. Polutan je oklevao. Crna kapuljača pažljivo je gledala Mašadarove ispružene ruke pre no što je i on pojurio napred.

Sve deblji magleni pipci vijugali su nesigurno za trenutak, a onda suknuše napred poput otrovnica. Barem dva su se zakačila za svakog Troloka, kupajući ih u sivoj svetlosti. Glave s njuškama počele su da vrište, ali magla se prevukla preko otvorenih gubica i ušla u njih, proždirući urlike. Četiri pipka koji su bili debeli poput noge uviše se oko Seni i Polučovek i njegov crni konj stadoše da se trzaju kao da igraju sve dok kapuljača nije pala, otkrivši to bledo bezoko lice. Sen vrisnu.

Ni taj vrisak nije imao zvuk, ništa više no od Troloka, ali nešto se probilo — prodorno cviljenje tek iza granice sluha. Zvučalo je kao da svi stršljeni sveta zuje u Randovo uvo sav strah koji postoji. Oblak se stresao kao da je i on to čuo, i potrča brže no ikada. Rand se držao, dišući teško. Grlo mu je bilo suvo kao pesak.

Posle nekog vremena shvatio je da više ne čuje tihi vrisak umiruće Seni. Topot njegovog galopa zvučao je iznenada glasno kao dreka. Zauzdao je snažno Oblaka i stao pored ispucalog zida, tačno na raskršću. Bezimeni spomenik dizao se u tami ispred njega.

Slušao je mlitavo sedeći u sedlu, ali ništa nije mogao da čuje sem bubnjanja krvi u ušima. Hladni znoj orosio mu je lice i stresao se kada je vetar udario u njegov ogrtač.

Konačno se ispravio. Zvezde su bile posute po nebu tamo gde ih oblaci nisu pokrivali, ali crvenu zvezdu nisko na istoku bilo je lako primetiti. Da li je još neko živ da je vidi? Da li su slobodni, ili su u troločkim rukama? Egvena, Svetlost me oslepela, zašto me nisi sledila? Ako su živi i slobodni, pratiće tu zvezdu. Ako ne... Ruševine su bile ogromne. Mogao bi da traži danima a da ne pronađe nikoga, ako bi mogao da se drži dalje od Troloka. I Seni, Mordeta i Mašadara. Odluči nevoljno da pođe ka reci.

Sakupio je uzde. U ulici koja je sekla njegovu, kamenje udario o kamen uz oštar zvuk. Zaledio se. Nije čak ni disao. Bio je sakriven u senkama, korak od ugla. Počeo je panično da razmišlja o bežanju. Šta je bilo iza njega? Šta bi moglo da napravi buku i da ga oda? Nije mogao da se seti, a bojao se da skloni pogled sa ugla zgrade.

Taj ugao je bio u potpunoj tami, ali su se ipak videli još tamniji obrisi štapa. Arkan! Još dok je ta misao prolazila kroz Randovu glavu, zabio je pete u Oblakova rebra i njegov mač izleteo je iz kanija. Krik je pratio njegov juriš i zamahnuo je mačem svom svojom snagom. Samo je očajnički napor zaustavio sečivo. Uz povik, Met se povi nazad, gotovo pade s konja i ispusti svoj luk.

Rand udahnu duboko i spusti mač. Ruka mu se tresla. „Da li si video još nekoga?“, uspeo je da izgovori.

Met proguta knedlu pre no što se nespretno povukao nazad u sedlo. „Ja... ja... Samo Troloke.“ Podigao je šaku do grla i nakvasio usne. „Samo Troloke. Ti?“

Rand je odmahnuo glavom. „Mora da pokušavaju da stignu do reke. Bolje bi bilo da i mi to učinimo.“ Met je klimnuo ćutke, još uvek pipajući svoje grlo. Pošli su prema crvenoj zvezdi.

Pre no što su prešli stotinu hvatova, žalobni krik troločkog roga začuo se iz grada iza njih. Drugi je odgovorio sa one strane zidina.

Rand se stresao, ali nastavio je sporim korakom, posmatrajući najmračnija mesta i izbegavajući ih kada je mogao. Posle jednog trzaja uzdama, kao da kreće u galop, Met je učinio isto. Nijedan rog nije se oglasio ponovo i u tišini su došli do otvora u bedemu koji je bio pokriven puzavicama, tamo gde je nekada bila kapija. Samo su stražare ostale. Njihovi obrušeni vrhovi ocrtavali su se, odudarajući od crnog neba.

Met je oklevao kod kapije, ali Rand tiho reče: „Da li je bezbednije ovde no napolju?“ Nije usporio zelenka i posle jednog trena Met je pošao za njim iz Šadar Logota, pokušavajući da osmatra u svim pravcima istovremeno. Rand je ispustio vazduh polako; usta su mu bila suva. Uspećemo. Svetlosti, uspećemo!

Zidine su nestale iza njih. Progutala ih je noć i šuma. Osluškujući i najmanji zvuk, Rand se držao crvene zvezde pravo ispred njih.

Odjednom, Tom je došao u galopu iza njih, usporivši samo da vikne: „Jašite, budale!“ Trenutak kasnije, povici hajke i kršenje žbunja iza njih otkrilo je Troloke na njihovom tragu.

Rand je mamuznuo Oblaka i konj pojuri za zabavljačevim uškopljenikom. Šta će biti kada stignemo do reke bez Moiraine? Svetlosti, Egvena!

Перейти на страницу:

Поиск

Книга жанров

Все книги серии Točak vremena

Похожие книги