Halvin Nori, glavni pisar, i Rina Harfor, domaćica, zajedno su ušli. On se poklonio nezgrapno i neuvežbano, a ona pala u skladan naklon koji nije bio ni predubok ni previše plitak. Bili su sušta suprotnost jedno drugome. Gazdarica Harfor, okruglog lica, beše dostojanstvena kao kraljica, kose pokupljene u urednu sedu punđu. Gazda Nori je bio visok i štrkljast kao čaplja, a ono malo kose što mu je ostalo štrčalo mu je iza ušiju kao belo paperje. Oboma su im tanke kožne torbice bile natrpane hartijama, ali ona je svoju nosila sa strane, kako ne bi izgužvala svečanu skerletnu ešarpu, koja je kao i uvek bila bez ijednog nabora, koje god doba bilo ili koliko god da je ona već na nogama, dok je on svoju pribio uz uzane grudi, kao da hoće da sakrije stare mrlje od mastila kojima mu je bila poprskana i ešarpa, uključujući i jednu veliku, od koje je izgledalo kao da se rep belog lava završava crnim čuperkom. Završivši sa iskazivanjem poštovanja, smesta se malo udaljiše jedno od drugog, bezmalo se gledajući ispod oka.
Čim se vrata za Rejzorijom zatvoriše, sjaj saidara blesnu oko Avijende i ona izatka štit protiv prisluškivanja, koji se zalepi za zidove. Ono što će se reći sada je najsigurnije što može biti, a Avijenda će znati ako neko makar pokuša da prisluškuje pomoću Moći. Ta vrsta tkanja njoj baš ide od ruke.
„Gazdarice Harfor“, kaza Elejna, „molim vas, počnite.“ Naravno, nije ih ponudila vinom ni da sednu. Gazda Nori bi se na takav propust u ophođenju verovatno zgranuo do noktiju na nožnim prstima, a lako je moguće da bi se gazdarica Harfor uvredila. Nori se i ovako sav trzao i gledao Rinu ispod oka, a ona je stiskala usne. I nakon nedelja i nedelja koliko se ti sastanci održavaju, bilo je očigledno koliko njih dvoje ne vole da podnose izveštaje kada ono drugo može da čuje. Ljubomorno su čuvali svoje posede, a još više otkad je domaćica zašla u deo koji bi se nekada smatrao odgovornošću gazda Norija. Naravno, staranje o Kraljevskoj palati oduvek je bila dužnost domaćice, a moglo bi se i reći da su njene nove dužnosti tek produžetak toga. Ali Halvin Nori to baš i ne bi rekao. Plamteće cepanice glasno prasnuše i urušiše se u kaminu jedna na drugu, a oblak žiški diže se uz dimnjak.
„Moja gospo, ubeđena sam da je drugi bibliotekar... uhoda“, naposletku reče gazdarica Harfor, ne obraćajući pažnju na Norija, kao da bi da on nestane. Protivila se da
„Služavke, lakeji, kuvari, majstor stolar, ne manje od pet gazda Norijevih pisara, a sada i jedan bibliotekar.“ Zavalivši se u stolicu i prekrstivši noge, Dijelin se kiselo namršti. „Gazdarice Harfor, zar nema baš nikog za koga vremenom
„Nadam se da ću ubrzo stići do dna te bačve, moja gospo“, spokojno odgovori gazdarica Harfor. Nju ne uzbuđuju ni uhode ni Visoka sedišta moćnih Kuća. Uhode su napasti od kojih ona namerava da očisti palatu, kao što je čisti od buva i pacova - mada je u poslednje vreme bila primorana da prihvati pomoć Aes Sedai kada je o pacovima reč - dok su velmože kao kiša ili sneg, prirodne nepogode koje se trpe dok ne prođu, ali zbog kojih se ne treba previše uzbuđivati. „Ograničen je broj ljudi koji su spremni da se prodaju, a ograničen je i broj ljudi koji imaju novca da ove kupe, ili to žele.“