Ono što je tražio bilo je posred sveg tog krša. Visoki dovratak od crvenog kamena kao da je vrebao u senkama što ih je bacao njegov fenjer. Kada mu se približio, i dalje mu se činio neobičnim. Kao da je nekako bio izvitoperen. Nije mogao da ga lepo sagleda – kao da nije bio dobro spojen u uglovima. Visoki šuplji pravougaonik izgledao je kao da će svakog časa pasti, ali kada ga on probe radi gurnu, nije se ni mrdnuo. Met potom gurnu malo jače – nije znao da li bi radije da se ta stvar preturi – i ta strana kliznu po prašini. Met se sav naježi. Kao da je dovratak bio nekom žicom vezan za tavanicu. Prinese fenjer i pogleda. Žica nije bilo.
Povrh jednog uspravljenog bureta bila je gomila figurica i nekih stvarčica umotanih u tkaninu što je počela da truli. On sve to sasu na pod da bi tu stavio fenjer, a onda pogleda dovratak. Ter’angreal. Ako Egvena zna o čemu priča. Verovatno da zna. Sigurno je svakakve čudne stvari naučila u Kuli, ma koliko to poricala.
I kao da prođe kroz polje blistavobele svetlosti, beskonačno jarke i guste. Na tren koji potraja zauvek, on oslepe. Uši mu zabrujaše od svih zvukova na svetu sakupljenih i sažetih u jedan. Samo na jedan tren, tokom tog beskrajnog koraka.
Zateturavši se, on se preneraženo osvrnu oko sebe. Ter’angreal i dalje beše tu, ali ne u prostoriji iz koje je krenuo. Uvrnuti kameni dovratak nalazio se u središtu okrugle dvorane čija se visoka tavanica gubila u senkama, okružen neobičnim spiralnim žutim stubovima što su uranjali u polumrak. Podsećali su na neke ogromne puzavice uvijene oko okruglih štapova, koji su potom izvučeni. Meko svetlo dopiralo je od blistavih kugli povrh izvijenih stalaka od nekog belog metala. Nisu bili srebrni -metal nije bio dovoljno blistav. Ni po čemu se nije dalo zaključiti otkud taj sjaj; nije ličio na plamen; kugle su jednostavno sijale. Pod je bio popločan tako da su bele i žute pruge u spiralama kružile od ter’angreala u središtu. U vazduhu se osećao neki težak miris, oštar i suv – i ne baš prijatan. Met skoro da se okrete i smesta vrati kroz dovratak.
On poskoči i nož mu se nađe u ruci. Zatim se zagleda među stubove, tražeći odakle je došao taj zadihani glas što je tako oštro izgovorio one reči.
„Dugo vremena, ali tragači ponovo dolaze po odgovore. Ispitivači su ponovo ovde.“ Nešto se pomeri među stubovima. Metu se učini da je to neki čovek. „Dobro. Nisi doneo svetiljke, nema baklji, kao što dogovor beše, jeste i večno će biti. Nemaš sa sobom gvožđa? Niti muzičke instrumente?”
Prilika među stubovima iskorači i Met pred sobom ugleda nekog visokog, bosonogog i potpuno umotanog u slojeve žute tkanine. Odjednom posumnja da je to muškarac. Ili uopšte ljudsko biće. Na prvi pogled, podsećao je na čoveka, mada je možda bio suviše graciozan, ali stvor pred njim beše premršav za svoju visinu, uskog i izduženog lica. Njegova koža, pa čak i prava crna kosa, presijavala se na bledom svetlu kao zmijske krljušti. A te oči – zenice behu samo crni uspravni prorezi. Ne, ne ljudsko biće.
„Gvožđe. Muzički instrumenti. Nemaš ih?”
Met se zapita šta li taj stvor pred njim misli od čega je nož načinjen; izgleda da uopšte nije mario za njega. Pa, sečivo beše načinjeno od valjanog čelika, a ne od gvožđa. „Ne. Nemam gvožđa, niti instrumenata -Zašto...?“ A onda odjednom ućuta. Egvena mu reče da ima pravo na tri pitanja. Nije imao namere da jedno protraći na „gvožđe“ ili „muzičke instrumente”.
Čovek – ako ništa drugo, bar je mužjak, pomisli Met – neznatno se nasmeši. Zubi se uopšte nisu videli. „U skladu sa sporazumom. Hodi.“ Mahnu Metu jednom dugoprstom šakom. „Za mnom.“
Met munjevito vrati nož u rukav. „Vodi, i ja ću slediti.”