Teodrin je Iscelila tištanje pre nego što je Ninaeva otišla, što je otprilike bio njen krajnji domet u tom Talentu. Trenutak kasnije, Ninaeva joj je uzvratila Isceljivanjem. Teodrinino oko postalo je blistavoljubičasto i ona bi zaista radije da ga ostavi tako, pa neka ženu podseća da ubuduće malo više pripazi, ali ovako je bilo pošteno i Teodrinino soptanje i drhtaji dok su je prožimali tokovi Duha, Vazduha i Vode donekle su nadoknadili Ninaevino brektanje kada se ta kofa ispraznila na njoj. Naravno, i ona je drhtala, od sopstvenog Isceljivanja, ali čovek ne može baš sve da ima.
Sunce je napolju bilo na pola puta do zapadnog obzorja. Niz ulicu se gomila mreškala od klanjanja i knikseva, a onda se gužva razišla da otkrije Tarnu Fejr, koja je klizila kao kraljica koja hoda kroz svinjac, sa crveno opervaženim šalom prebačenim preko ruku poput razmetljivog stega. Čak i sa udaljenosti od pedeset koraka njen stav je bio jasan, po načinu na koji je držala glavu, po načinu na koji je čuvala suknje od prašine, po načinu na koji je ignorisala čak i one koje su pred njom pravile kniks dok je prolazila. Prvog dana je bilo mnogo manje knikseva i mnogo više pretnji, ali jedna Aes Sedai bila je Aes Sedai, ako ništa drugo, ono za sestre u Salidaru. Da bi to utuvile sebi u glavu, dve Prihvaćene, pet polaznica i gotovo desetak slugu i sluškinja provodilo je svoje slobodno vreme iznoseći kuhinjsko smeće i prazneči i zakopavajući sadržinu noćnih posuda u šumi.
Dok je Ninaeva uzmicala, pre nego što je Tarna mogla da ugleda nju, želudac joj je zakrčao dovoljno glasno da se neki čova sa korpom repe na leđima okrenuo i zapanjeno je pogledao. Vreme doručka prošlo je u Elejninim pokušajima da probije zaštitu, a ručak u Teodrininim vežbama. A ona još nije završila s tom ženom. Teodrinina uputstva nalagala su joj da ove noći ne spava. Možda će iscrpljenost postići ono što šok nije mogao.
U tom trenutku Ninaeva je želela samo malo hrane. Služinčad je, naravno, već čistila i samo što nije završila, ali njoj se nos trzao od mirisa ovčijeg paprikaša i pečene prasetine koji su se zadržali u kuhinji. Morala je da se zadovolji sa dve jadne jabuke, malo kozjeg sira i okrajkom hleba. Dan se nimalo nije popravio.
Kada se vratila u sobu, zatekla je Elejnu opruženu na krevetu. Mlađa žena pogledala ju je ne podigavši glavu, a onda zakolutala očima i nastavila da zuri u tavanicu. „Ninaeva, imala sam
Najzad je udahnula, a Ninaeva je odustala od pomisli da je gađa poslednjim ogriskom jabuke i iskoristila trenutak tišine. „Gde je Marigan?“
„Završila je sa spremanjem – a i to je radila krajnje sporo – pa sam je poslala u njenu sobu. Narukvica je još na meni. Vidiš?“ Ona mahnu rukom u vazduhu i pusti je da padne na dušek, ali tok reči joj nije usporio. „I dalje je
Ninaeva je odustala od pokušaja da ubaci neku reč – možda je ipak trebalo da je gađa ogriskom – već je samo viknula: „Mislim da je Mogedijen u pravu! “
Na to ime druga žena zaćuta i sede uspravno, razrogačivši oči. Ninaeva nije mogla da se ne osvrne i uveri kako je niko nije čuo, iako su bile u sopstvenoj sobi.
„To je budalaština, Ninaeva.“