Njegov prvi utisak o gradu bio je belina. Bele zgrade, bele palate, bele kule i tornjevi. Kupole poput oštrih belih repa ili krušaka najčešće su imale plave, grimizne ili zlatne trake, ali uglavnom je grad bio beo i odbleskivao na suncu toliko da mu je to vređalo oči. Kapija ka kojoj je put vodio bila je širok i visok zašiljeni luk u belo okrečenom zidu, toliko debelom da su dvadeset koraka jahali u hladu pre nego što su ponovo izašli na sunce. Izgledalo je da je to grad trgova, kanala i mostova, prostranih zakrčenih trgova sa vodoskocima i kipovima na sredini, sa širokim i uskim kanalima kojima su ljudi plovili u barkama, s mostovima svih veličina, nekim niskim, a nekim sa visokim lukom, a nekim, opet, dovoljno velikim da su se duž njih redale radnje. Palate sa gustim kolonadama stubova stajale su pokraj radnji koje su izlagale krpice i materijale; četvorospratnice sa ogromnim zalučenim prozorima skrivenim iza kapaka stajale su kraj štala, grnčarskih radnji i ribarnica.

Na jednom od tih trgova Vandena zauzda konja da bi se posavetovala sa Adeleas dok se Ninaeva mrštila na njih a Elejna je piljila kao da joj ledenice vise sa nosa i brade. Na Elejnino nagovaranje, Avijenda se uspentrala na svoju dugonogu čilatastu ždrebicu zarad ulaska u grad, ali sada se smandrljala s nje jednako trapavo kao i kad je uzjahivala. Gledala je okolo radoznalo kao i Olver, koji je razrogačio oči još kad se grad prvi put pojavio na vidiku. Birgita je delovala kao da pokušava da prati Elejnu na isti način na koji je Džaem kaskao za Vandenom.

Met iskoristi priliku i poče da se hladi šeširom i posmatra oko sebe.

Najveća palata koju je video zauzimala je celu jednu stranu trga, sva u kupolama i tornjevima i kolonadama na tri ili četiri sprata iznad zemlje. Na ostale tri strane mešale su se velike kuće sa gostionicama i radnjama, sve do jedne bele. Kip žene u lepršavoj odeći, viši od Ogijera, stajao je na još višem postolju na sredini trga, jedne ruke podignute, pokazujući na jug, prema moru. Samo je šačica ljudi hodala preko kamenih ploča, a to nije ni čudilo po toj vrućini. Nekolicina je jela svoj podnevni obrok na najnižim stepenicima postolja, a golubovi i galebovi jatili su se na sve strane tukući se za ostatke. Bila je to slika i prilika spokoja. Met nije shvatao zašto odjednom oseća kako mu se kockice kotrljaju u glavi.

Dobro je poznavao taj osećaj. Ponekad bi ih osetio kada je imao mnogo sreće u kocki. Uvek su bile prisutne kada se spremala bitka. A činilo se i da dolaze kad god je trebalo da donese važnu odluku, takvu gde greška dovede čoveka da završi s prerezanim vratom.

„Ući ćemo sada, kroz jednu od nižih kapija“, objavi Vandena. Adeleas je klimala glavom. „Merilila će se postarati da nam dodele odaje u kojima ćemo se osvežiti.“

To mora da je značilo kako je ovo Tarezinska palata, gde je Tilin Kvintara od Kuće Mitsobar sedela na Prestolu vetrova, a u stvarnosti vladala na možda stotinak milja oko Ebou Dara. O ovom putu saznao je tek ponešto, između ostalog to da Aes Sedai idu da se sastanu sa jednom od svojih u palati, a naravno i sa Tilin. Aes Sedai će se sresti sa kraljicom. Met pogleda tu ogromnu gomilu belog mermera i belo okrečenog kamena i pomisli kako bi bilo odsesti unutra. On je voleo palate, obično; u najmanju ruku, voleo je svako mesto sa poslugom i zlatom, a ni meke perine nisu bile na odmet. Ali kraljevska palata značila je plemstvo gde god da se okreneš. Met je više voleo plemiće u manjim količinama; čak je i samo Nalesin umeo da ga razdražuje.

A palata te veličine značila je ili neprekidno se pitati gde su Ninaeva i Elejna ili pokušati da im postavi stražu. Nije mogao da se odluči šta bi bilo gore – da ga puste da se vuče za njima kao nekakav telohranitelj ili da ga odbiju.

Gotovo je mogao da čuje Elejnu kako govori onim hladnim glasom: molim nađite neki smeštaj za gospara Kautona i moje ljude. I postarajte se da dobiju hranu i vodu. Ona bi to uradila, zaista. Onda bi se pojavljivala niotkuda da ih proveri i naređivala mu da uradi ono što je ionako nameravao. A opet, ako su ona i Ninaeva igde mogle biti sigurne od nevolja, to je bila palata.

Sem toga, on je želeo mesto na kome će moći da podigne noge i ispija punč, sa devojkom na kolenu da mu trlja slepoočnice. Pomogao bi i vlažan peškir.

Bolela ga je glava. Usedelička pridika koju mu je Elejna očitala toga jutra, o opakosti pića i davanju primera, još mu je odzvanjala u ušima. Još jedan razlog da sve prekine. Bio je preslab da bi joj odgovorio, tek je ustao iz kreveta i pitao se hoće li će moći da uzjaše Kockicu, a ona se ionako već toliko puta izvukla. Ako je sada ne prekine, nateraće njega da je pozdravlja stisnutom pesnicom na čelu.

Перейти на страницу:

Поиск

Книга жанров

Все книги серии Točak vremena

Похожие книги