„Nije to zbog kocaka“, promrmlja Met. „To je sreća.“
„Pretpostavljam“, reče Tom smeštajući se u krevet, „da mi nećeš reći odakle je sve to zlato došlo.“
„Dobio sam ga na kocki. Noćas. S tuđim kockicama.“
„A-ha. A pretpostavljam da mi nećeš objasniti ni tu hartiju kojom si mahao – video sam pečat, dečko! Niti svu onu priču o poslovima Bele kule, ni zašto je nadzornik dokova dobio tvoj opis od Aes Sedai.“
„Nosim Morgazi pismo od Elejne, Tome“, odgovori Met, znatno strpljivije no što se osećao. „Ninaeva mi je dala papir. Ne znam odakle njoj.“
„Pa, ako nećeš da mi kažeš, idem na spavanje. Hoćeš li da ugasiš svetiljke?“ Tom se prevrnu na stranu i prebaci jastuk preko glave.
Met nije mogao da zaspi, čak ni pošto se skinuo i uvukao među pokrivače ugasivši svetiljke, iako je Malija imao dobar dušek pun perja. Bio je u pravu u vezi s Tomovim hrkanjem. Jastuk ništa nije prigušio. Zvučalo je kao da Tom seče drva rđavom testerom. Nije mogao da zaustavi misli.
Najviše je međutim razmišljao o sreći, i razbojnicima.
Jedva da je primetio kada je prvi put nešto lupilo o krmu. Nije obratio pažnju na udarac i komešanje na palubi, niti na korake čizama. Sam brod stvarao je mnogo zvukova, a mora i da je nekoga bilo na palubi dok su plovili nizvodno. Ali tihi koraci u prolazu koji je vodio do njegovih vrata spojiše se s mislima o razbojnicima.
Laktom je munuo Toma među rebra. „Probudi se“, tiho kaza. „Neko je u hodniku.“ Već se izvlačio iz kreveta, nadajući se da mu pod kabine –
Nije bilo vremena da brine za Toma. Koraci stadoše ispred vrata. Met uze štap i stade da čeka uz dovratak.
Vrata se otvoriše polako, i dva zakrabuljena čoveka, jedan za drugim, nejasno se ocrtaše pod mesečinom što je svetlela kroz poklopac na vrhu lestvi niz koje su se
spustili, taman dovoljnoj da odblesne na noževima. Obojica iznenađeno udahnuše; očigledno nisu očekivali da će ih neko dočekati.
Met snažno zabi štap u tačku gde su se prvom čoveku spajala rebra. U glavi je čuo očev glas.
Met je samo stajao i gledao ih.
Tamnim prolazom vladala je tišina. Čuo je čizme na palubi. Sva posada bila je bosonoga.
Pokušavajući da ne razmišlja o onome što radi, Met skide plašt s jednog mrtvaca i prebaci ga sebi oko ramena, sakrivši svetli lan svog veša. Bosonog, zaputi se niz prolaz, pope se uz lestve i proviri na palubu.
Bleda mesečina presijavala se na zategnutim jedrima, ali palubu su i dalje skrivale noćne senke. Sem pljuskanja vode o brodske bokove ništa se nije čulo. Činilo se da je na palubi samo jedan čovek, za kormilom. Kapuljača mu beše navučena zbog hladnoće. Kad se pomerio, kožne čizme zaškripaše po palubi.
Nisko držeći štap i nadajući se da čovek neće primetiti šta nosi, Met se pope na palubu. „Mrtav je“, hrapavo prošapta.
„Nadam se da je skičo kad si mu preseko gušu.“ Met se seti tog glasa s jakim naglaskom. Čuo ga je u onoj vijugavoj uličici u Tar Valonu. „Taj dečko, dono mi je mnogu nevolju. Čekaj! Koji si?“
Met svom snagom zamahnu štapom. Debelo drvo tresnu čoveka u glavu. Kapuljača je samo delimično ublažila zvuk koji je podsećao na dinju kad tresne na pod.