„Arimila, svakako da sam zadovoljna. Kako ne bih bila?" Ovoga puta nije morala da se pomuči kako bi se nasmešila. Ta žena zaista misli da je pametna. Koriščenje Arimilinog pisara isključivalo je svaku mogućnost tajnih mastila, ali ona svejedno može sasvim otvoreno reći Džaridu da ne radi ništa a da se prethodno ne posavetuje s njom i bezumna tikvetina će misliti da joj se pokorila.
Klimajući glavom, s grozno samozadovoljnim izrazom na licu, Arimila prikupi uzde, a njena svita stade da je oponaša. Kad bi stavila saksiju na glavu i nazvala je šeširom, svi bi smesta počeli da nose saksije. „Već je kasno“, reče, „a hoću da sutra krenemo rano izjutra. Kuvar Edele Barin spremio je sjajnu večeru, koja nas sada čeka. Elenija, ti i Nijana morate da jašete sa mnom." Izgovorila je to kao da im ukazuje čast, a njih dve nisu imale drugog izbora nego da se ponašaju kao da jeste tako, pa su poterale konje njoj sleva i zdesna. „I naravno, Silvaza. Silvaza, hajde."
Nasinova unuka potera svoju kobilu bliže, ali ne pored Arimile. Sledila je malo iza nje, a Arimilini čankolizi gurali su se za njenim petama, budući da oni nisu pozvani da jašu s Arimilom. Uprkos tome što im je ledeni vetar zanosio skute plastova, nekoliko žena i dvojica ili trojica muškaraca bezuspešno su pokušavali da zapodenu priču sa devojkom. Ona je retko kada izgovarala više od dve reči u istoj rečenici. Svejedno, kada nadohvat ruke nema Visokog sedišta kome će se ulizivati, poslužiće i naslednica Visokog sedišta, a možda se i neko od onih muških nadao da će se dobro oženiti. Vrlo je verovatno da su jedno ili dvoje zapravo nekakvi čuvari ili makar uhode koje se staraju da ona ne pokuša da stupi u dodir s ma kim iz svoje Kuće. Toj bagri bi tako nešto bilo uzbudljivo - dodirivanje rubova moći. Elenija je imala svoje planove za Silvazu.
Arimila je bila još jedna od onih kojima nije smetalo da trtljaju kada se pametne žene ušuškavaju u plastove i kapuljače, pa je dok su jahali kroz zamiruće sunčeve zrake blebetala o svemu i svačemu, od toga šta će Lirova sestra poslužiti za večeru pa do planova za njeno krunisanje. Elenija je slušala tek toliko da u prigodnim trenucima promrmlja nešto u znak odobravanja. Ako ta budala ima nameru da ponudi
„Neće ti smetati da ti i Nijana delite krevet, zar ne? Izgleda da trenutno vlada nestašica pristojnih šatora."
Nastavila je da blebeće, ali Elenija na jedan trenutak nije čula ni reč. Osećala se kao da joj je sneg natrpan svuda uz kožu. Neznatno okrenuvši glavu, pogledala je Nijanu pravo u zabezeknute oči. Nije bilo ama baš nikakvih izgleda da Arimila zna za njihov slučajni susret, ne još, a sve i da zna - zašto bi im pružila priliku da skupa spletkare? Zamka? Uhode da prisluškuju šta će pričati? Nijanina služavka, ili... Ili Džani? Ceo svet joj se okrenu, a ispred očiju zaigraše crne i srebrne tačkice. Učinilo joj se da će se onesvestiti.
Odjednom ona shvati da je Arimila kazala nešto neposredno njoj i da čeka na odgovor - i to mršteći se sa sve većim nestrpljenjem - pa smesta poče panično da pretražuje misli u nadi da će se setiti šta je to bilo. Da, setila se.
„Pozlaćena kočija, Arimila?" Kakva besmislena zamisao. Kao da se voziš u krparskim kolima! „O, predivno! Pa ti imaš tako sjajne zamisli!"
Kada se Arimila zadovoljno zasmejulji, Elenija poče malo lakše da diše. Ta žena