Rand diže pečat i zagleda se u njega, kao da u toj vijugavoj liniji traži neku mudrost. „Ja sam ih napravio“, prošapta. „Napravio sam ih tako da se nikada ne slome. Ali još dok sam to radio, znao sam da će s vremenom propasti. Sve što on dodirne na kraju propadne...“
Egvena pažljivo podiže još jedan pečat. Ne bi valjalo da ga slučajno polomi. Držala ih je umotane u torbici natrpanoj tkaninom; bojala se da ih ne polomi dok ih nosi, jer je Moiraina nagovestila da će ih upravo ona polomiti.
Mislila je da je to glupost, ali reči koje je pročitala, stvari koje je Moiraina kazala... Pa, ako i dođe trenutak da ih polomi, moraće da joj budu pri ruci. I zato ih nosi sa sobom - nosi moguću smrt čitavog sveta.
Rand odjednom preblede kao krpa. „Egvena“, procedi. „Ovo me neće prevariti.“
„Šta te neće prevariti?“
On je pogleda. „Ovaj je lažan. Molim te, reci mi istinu. Sve je u redu. Napravila si odlivak i dala si mi ga.“
„Nisam uradila ništa ni nalik tome“, odgovori mu ona.
„Oh... O,
„Sta!" Egvena ga zgrabi od njega i opipa ga. Nije osećala ništa što ne bi trebalo. „Kako možeš da budeš tako siguran?“
„Ja sam ih napravio“, odgovori Rand. „Znam svoj rad. To
„Nosila sam ih sa sobom svakog trena otkad si mi ih dao!“, pobuni se Egvena.
„Onda se to desilo pre toga“, prošapta Rand. „Nisam ih pažljivo pregledao nakon što sam ih uzeo. Nekako je znao gde sam ih stavio." Uze i drugi od nje, pa odmahnu glavom. „Ni ovaj nije pravi." Onda uze treći. „Nije ni ovaj.“
On je pogleda. „Egvena, kod njega su. Nekako ih je ukrao. Mračni u svojim rukama drži ključeve svog zatvora." Većim delom Metovog života on je želeo da ga ljudi ne drže stalno na oku. Mrštili su se na njega zbog nevolja koje je navodno izazivao - za koje zapravo nije kriv - i prekorno ga gledali dok se potpuno nevino šetao, pokušavajući iz sve snage da bude ljubazan. Svaki dečak ponekad mazne neku pitu. Nema tu ničeg lošeg. To se gotovo očekuje.
Običan život je za Meta bio teži nego za druge dečake. Bez ikakvog valjanog razloga, svi su ga daleko pomnije držali na oku. Perin bi mogao da po ceo dan krade pite, a ljudi bi mu se samo smešili i možda mu razbarušili kosu. Na Meta su išli metlom.
Privlačio je poglede kada je išao da se kocka. Ljudi su ga gledali ili kao varalicu - mada nikada nije varao - ili sa zavišću u očima. Da, oduvek je mislio da bi bilo baš sjajno da ga niko
Sada je to dobio - i muka mu je od toga.
„Možete da me pogledate“, bunio se Met. „Zaista. Plamen vas spalio, sve je u redu!“
„Pogled bi mi bio spušten“, odgovorila mu je služavka dok mu je slagala tkaninu po stočiću koji je bio postavljen uz zid.
„Pogled ti je
Seanšanka nastavi da radi. Bila je svetle puti i s pegicama ispod očiju i nije bila loša za gledanje, mada on u poslednje vreme više voli tamniju boju. Svejedno mu ne bi smetalo da mu se ta devojka nasmeši. Kako da razgovara sa ženama ako ne može da pokušava da ih nasmeje?
Uđe još slugu, svi do jednog oborenog pogleda, noseći još tkanine. Met je stajao usred onoga što su očigledno bile „njegove" odaje u palati. Ima ih više nego što će mu u životu trebati. Možda bi Talmanes i još neki iz Družine mogli da se usele kod njega, da to mesto ne bi izgledalo tako prazno.
Met priđe prozoru. Ispod njega, na Mol Hari, vojska se prikupljala. To će Potrajati duže nego što bi on voleo. Galgan - Met ga je sreo samo nakratko i nimalo mu ne veruje, ma šta Tuon pričala o njegovim ubicama, koje ne bi trebalo da uspeju u svojoj nameri - povlači seanšanske snage s granica, ali presporo. Brine da će tim povlačenjem ostati bez Almotske ravnice.
Pa, bolje bi mu bilo da se prizove pameti. Met već ima veoma malo razloga da bude blagonaklon prema tom čoveku, ali ako nastavi da odugovlači...
„Poštovani?“ pozva ga služavka.
Met se okrenu i izvi obrvu. Nekoliko da kovejl ušlo je sa ostatkom tkanine, a Met je počeo da crveni. Gotovo da ne nose nikakvu odeću, a i to što nose je providno. Ali može da gleda, zar ne? Ne bi one nosile takvu odeću da nije predviđeno da čovek gleda. Sta li će Tuon pomisliti?
Pegava sluškinja - po tome što joj je pola glave izbrijano vidi se da je so’đin - mahnu osobi koja je ušla iza da’kovej, jednoj sredovečnoj ženi tamne kose pokupljene u punđu; njoj nijedan deo glave nije bio obrijan. Bila je zdepasta, u telu nalik na zvono, a podsećala je na nečiju baku.
Pridošlica ga odmeri od glave do pete. Napokon neko ko će ga pogledati! Samo da na licu nema izraz kao da gleda konja na tržnici.
„Crno zbog njegovog novog položaja“, izjavi ta žena jednom tapšući. „Zeleno zbog njegovog porekla. Kao duboka šuma, ali umereno. Neka mi neko donese raznovrsne poveze koji će ići preko oka, a neka neko drugi spali onaj šešir.“